Glasan šaput
Zar glas je moj samo glas
što poput pijeska pustinjama luta
zar riječi moje ne odjekuju
kao stud i hlad plavim sutonima?
Istina je takva, tužna;
Riječi su moje teške, zaključane.
Rime nekada sretne, sada nepostojane.
Stihovi moji nose crne katance.
A kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti svoj
i cijelom svijetu kazati :
– Hej, svijete!
Udahnuti i glasno ustvrditi:
– Istina uvijek stoji sama
i malobrojni će je reći
jer boje se i strah ih je.
Ja pišem ovo pismo oproštajno
od svih strahova svojih
ja istinu ću govoriti, kao vrli pjesnik,
koji se ne boji osude prolaznoga svijeta.