Govorim svaki dan: „Divan si, Bože!“

Što više to govorim, to veća mi čuda daje gledati.
Moja prva misao kad se probudim jest zahvalnost.
Pogledam van. Sve je opet tu, čitava lijepa pozornica
na kojoj smijem živjeti: zrak, oblaci, stabla, grmlje,
tlo pod mojim nogama,
putovi i polja,
cvijeće i ptice i toliko sunca…

Oko mene čudesa života, a najveće čudo sam život.
Naučio sam čuditi se poput djeteta i pun radosti diviti se
svemu što je dobro i lijepo.
Tek kad umre dijete u meni,
umrijet će i sve moje sanje
i više neće biti čuda.

Kad sanjam o oazi u pustinji,
sanjam o djeliću neba
gdje je zajednički život radost i užitak.
Novac više ne igra nikakvu ulogu
i nitko nikoga ne želi nadvladati.
Ljudi su ljubazni i dobri i ne razmišljaju da tako mora biti.

Nitko nije prevaren.
Nema više lopova, a nitko nije svjestan
da se tako pristoji.
Ljudi drže zadanu riječ, a ne znaju da to znači vjernost.
Dijele sve među sobom,
ne govoreći kako su spremni pomoći.
Ništa se ne uveličava jer nema junačkih djela.
Ona nisu ni potrebna jer je sve tako normalno,
tako po sebi razumljivo i prirodno.
Da ljudi ni sami ne znaju da su u oazi.

Phil Bosmans