Ja na putu za Emaus
Vjerujem kako svi u ovome vremenu „samoće“, zatvoreni u svoja četiri zida, razmišljamo o svemu što se oko nas događa. Mnogi će pribjeći razmišljanjima o cjelokupnom svijetu i životu, stvarajući sliku potpune propasti ili strahovitih promjena. Neki će opet sve promatrati kroz veliku krizu ekonomije i njeno propadanje na globalnoj razini, a ovo vrijeme će bez sumnje postati i plodno tlo za „nove proroke“ koji će spremno dočekati i preispitati svaku odluku crkvenih pastira…
Ja sam se odlučila zadržati na meni bližim i poznatijim stazama jer, bez obzira na sve teškoće koje sa sobom nosi, ovo nam je vrijeme darovano. Biti daleko od svijeta i njegove buke dobra je prilika za, možda bolan, ali ispunjen i lijep susret. U tom tihom promišljanju i hodu, shvatila sam kako se ja već duže vrijeme nalazim na putu za Emaus.
Poznata su vam dva učenika iz Lukinog evanđelja koja putuju u Emaus, selo od Jeruzalema udaljeno nekih 12 kilometara. Na tom putu oni međusobno razgovaraju o svemu što se dogodilo, prisjećajući se Isusove muke i smrti. Možete zamisliti tugu i strah u kojem se nalaze učenici. Do jučer su slušali Isusove riječi, zajedno hodili s Njime slaveći Boga i vjerujući kako će njihov život biti prepun Mira i Radosti. No, onda se događa Golgota nakon koje zaboravljaju na obećanje uskrsnuća i padaju u očaj i tugu. Prepoznati samu sebe u ova dva učenika u meni je prvobitno izazvalo odbijanje i strah, ali na koncu donijelo mi je oslobođenje. Baš poput učenika i ja sam krenula na isti put, sjećajući se prošlih događaja i odnosa, bježeći i ne prihvaćajući boli i patnje u kojima sam se nalazila. Često mi volimo biti „ljudi prošlosti“. Mislimo kako radost, ljubav i mir koji smo nekada osjećali nikada više nećemo doživjeti i padamo u očaj. Učenici su taj očaj osjetili najbolje jer Mir i Radost koju im je Bog po Kristu dao, nije nalik ničemu što ovaj svijet nudi.
Ako ćemo se voditi samo ljudskim snagama ovaj pad je neizbježan. Ono što im je preostalo bilo je grčevito prihvatiti sve slike prošlih radosti. Samo sjećanje nije loše, naprotiv, ono nas vraća korijenima naše izgradnje. No, ako odbijam radost koju mi svaki novi dan nosi zbog svoje zarobljenosti u minulim danima, stvaram ogroman jaz u sebi.
Ja nisam razumjela Božju volju, niti Njegov plan. Bježala sam od onoga što On želi za mene jer prigrliti križ bilo je tako nelogično i teško, jednostavno nije imalo smisla. Ali, moja sljepoća, moje zastrte oči (usp. Lk 24,17) ne znače kako sam na tom putu sama. On je uvijek bio sa mnom, kao i sa učenicima, slijedio me na putu moga bijega (usp. Lk 24,15). Kako neshvatljivo, dok ja bježim i preispitujem svoju prošlost tražeći Njega, On hodi sa mnom i sluša moje jadikovanje. Tražila sam Ga slijepim očima umjesto ranjenim srcem, bježeći od boli umjesto da prigrlim križ. Dok sam ja vapila u svom lutanju, On strpljivo slušao i „lijepio“ komadić po komadić svega što je bilo puknuto u meni. Tek sada u izliječenom srcu, srcu koje gori zbog Njegove riječi (usp. Lk 24,32) spoznala sam kako je svaki korak, svaka osoba i događaj, bio blagoslov.
On je živ, to je jedina istina i jedina nada koja treba mome životu. Svi strahovi, sva „prošla bolja vremena“, svi propali odnosi, sve pandemije i bolesti, sve kušnje i teškoće sadašnjosti, nisu veće od Onoga kome ih predajemo.
Put u Emaus za mene je bio put u prošlost – kojeg me On oslobodio, put sadašnjosti- koji sam s Njime prigrlila i put budućnosti- kojoj se zbog Njegove prisutnosti neizmjerno radujem.
Na kraju sam shvatila kako su mi te „bliske i poznate staze“ potpuno neistražene i nepoznate. Ovaj život nije ispunjen usprkos križevima i teškoćama, on je ispunjen zahvaljujući njima, jer tek u bolima i patnjama koje proživljavamo susrećemo sebe onakvim kakve nas On želi.
Zbog toga iskoristite ovo vrijeme kako bi susreli sebe u Njegovim očima. Bit će to prelijepo putovanje iako ćete ostati u kući.
A vi, jeste li se ikada našli na putu za Emaus?
Anamarija Matijević
