3. 12. Međunarodni dan osoba s invaliditetom
Poštivanje Međunarodnog dana osoba s invaliditetom proglašeno je Rezolucijom 47/3 Svjetske skupštine Ujedinjenih naroda 1992. godine. Svrha je promicanje prava i dobrobiti osoba s invaliditetom u svim područjima društva i razvoja, te povećati svijest o stanju osoba s invaliditetom u svim aspektima političkog, društvenog, gospodarskog i kulturnog života.
Od 1992. godine UN-ov Međunarodni dan osoba s invaliditetom obilježava se širom svijeta svake godine 3. prosinca.
Činjenice i brojke:
– 7 milijardi ljudi predstavlja svjetsku populaciju;
– više od milijarde ljudi u svijetu ima neki oblik invaliditeta, što je jedna osoba na svakih 7;
– više od 100 milijuna osoba s invaliditetom su djeca;
– djeca s invaliditetom imaju četiri puta veću vjerojatnost da će doživjeti nasilje od djece bez invaliditeta;
– 80 % svih osoba s invaliditetom živi u zemljama u razvoju;
– 50 % osoba s invaliditetom ne može si priuštiti zdravstvenu skrb;
– 168 zemalja ratificiralo je Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom.
Njihovo je mjesto među nama
Svjedoci smo kako društvo često zatvara vrata pred osobama s invaliditetom podcjenjujući ih i misleći da ne posjeduju dovoljno vještina kojima bi mogli dati doprinos razvoju zajednice u kojoj borave. Ipak, zahvaljujući optimizmu i zauzimanju »malih, običnih ljudi«, osnovane su brojne udruge i organizacije koje osobama donekle osiguravaju inkluziju u društvenu zajednicu. Osim svjetovnih udruga, tu su i brojne crkvene organizacije koje Isusove riječi: »Pustite dječicu neka dolaze k meni« (Mk 10, 14) pretvaraju u djela.
Jer svi mi trebamo jedni druge. Dužni smo osobama s invaliditetom pružiti pomoć koja će im olakšati svakodnevicu, a oni će nam uzvratiti podukom o pravim životnim vrijednostima: o ljubavi, poštenju, radosti, razumijevanju i jednostavnosti
Mladi pomažu osobama s teškoćama
Iako često slušamo kako su današnji mladi previše fokusirani na trivijalnosti, poput zadovoljavanja ideala koje nameću društvene mreže i virtualna zbilja, tvrdnja da oni nisu aktivni u pomaganju osobama s invaliditetom ipak je netočna generalizacija. Takva generalizacija, nažalost, najprije zanemaruje niz »sitnih« gesta koje mladi čine kao dio svoje svakodnevice s osobama koje imaju određene teškoće. Primjerice, djeca s teškoćama nužno ne trebaju pohađati posebne škole, nego se dobro snalaze i u »običnim« školama. U takvu je okružju presudan pozitivan utjecaj upravo njihovih školskih vršnjaka. Također, postoje i brojni primjeri iz svakodnevnoga života gdje mladi samoinicijativno u raznim aktivnostima, poput pripreme hrane, druženja ili nabave potrepština, pomažu osobama s teškoćama iz neposredne okoline ili susjedstva.
A.T.
