Košulja sretnog čovjeka
Sultan neke daleke zemlje patio je od teške bolesti. Njegova je kći pozvala liječnike iz svih kraljevina na svijetu da pomognu ozdravljenju njezina voljenog oca. Kada mu liječnici nisu uspjeli pomoći, princeza je pozvala mudrace.
„Samo ako obuče košulju sretnog čovjeka, bolesni sultan može biti spašen“, glasila je preporuka najmudrijeg od svih.
Princeza je naredila konjanicima da pretraže sve kutke kraljevstva u potrazi za košuljom. Konjanici su tražili sretnog čovjeka i među bogatim i među siromašnim ljudima.
Bogati, pokazalo se, nisu bili sretni jer je uvijek postojalo nešto što oni nisu mogli posjedovati. A siromašni, koje su redom susretali na putu, nisu bili sretni jer su jadikovali nad svojim siromaštvom ne shvaćajući ga kao blagoslov, već kao prokletstvo i žudjeli su steći bogatstvo.
Shvativši da sretnog čovjeka neće pronaći, a u strahu hoće li sultana zateći živog, krenuli su prečicama natrag u dvor. Na jednom proplanku sjedio je mladi pastir i svirao neku veselu melodiju na svojoj svirali. Vođa konjanika, već očajan što nije ispunio zadatak, pitao ga je ljutito, očekujući po tisućiti put isti odgovor:
“Jesi li ti sretan čovjek?!”
“Jesam, ja sam sretan čovjek!” odgovori mladić na iznenađenje svih prisutnih. Konjanik naredi:
“Daj svoju košulju!”
Mladić ravnodušno reče:
“Nemam!”
Priča iz starih predaja. Prepričao i prilagodio P. N.
Konjanici iz priče sigurno su susreli mnogo ljudi bez košulje, ali samo je ovaj zadnji bio sretan. Pokušajmo dokučiti po čemu je mladić bez košulje bio različit od drugih?
Ponekad, godinama, potpuno ravnodušno, bez ikakva nutarnjeg doživljaja, gledamo pred sobom istu prekrasnu šumu ili polje. Ali kada, nakon kupnje, stavimo ogradu oko nekoliko stotina kvadrata te iste šume, i kažemo: “To je moje!” srce nam zatitra neobičnim ushitom. Ukoliko povjerujemo da u tom ushitu leži sreća, pokušat ćemo što više stvari, ljudi i pojava okružiti žicom i zalijepiti na njih etiketu — “Moje!” Ali, koliko god se, povećavanjem broja stvari, znanja, moći…, koje zaposjednemo, povećavao i ovaj ushit, i dalje ćemo se osjećati nesretni — jer se sreća u tom ushitu ne može naći.
Pripazi, dakle, da ti se život ne svede na uzaludan napor prebacivanja što više stvari iz “Njezino!”, “Njihovo!”, “Ničije!” — u “Moje!”, misleći da ćeš postati sretan/na ako nakupiš dovoljno veliku hrpu ‘mojeg’.
Pokušaj potražiti sreću na drugi način: ispunjaj srce titrajima zahvalnosti i ljubavi za “tuđu”, “ničiju”, “ne moju” — šumu, zemlju, nebo, cestu, ljude, djecu — i, poput pastira iz priče, postat ćeš sretan/na. Jer upravo zato što nećeš imati “svoju košulju”, “svoju šumu”, “svoju djecu” — sve šume, nebesa, zemlja i djeca postat će tvoji. Dakle, kada, poput mladića iz priče, ne budeš imao/la ništa, niti želio/la išta, imat ćeš sve. Kaže Isus: “Zaista, kažem vas, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.” i “Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo Božje!”
Petar Nodilo, SJ/Preuzeto: Bitno.net
