Grobovi mrtvih pozivaju na život

Razmišljanje uz svetkovinu Svih svetih

Ovih smo dana proslavili svetkovinu Svih svetih. Svetkovinu dana, kada se Crkva sjeća Vječnoga grada. Grada koji poziva, opominje, moli i upozorava. Upozorava svoje skorašnje stanovnike na svoje postojanje. Grad koji je tako daleko, a tako blizu, tako stran, a tako poznat. U jednoj riječi, misteriozan.  Grad koji je tako pun, a tako prazan, tako taman, a opet vrlo jasan da nekima svijetli. Ovisno o očima koje ga promatraju. Za kršćane jedina nada, za većinu savršenstvo koje je teško postići. Za sve vječita misterija. I dok prolazimo našom suznom dolinom, čini nam se da ostaje daleko, a ne znamo ni sami da mu se svakoga dana sve više i više približavamo. Koliko god razmišljali o njemu, ne da nam se otkriti, ali i oni koji ne žele razmišljati postaju ga svjesni. Jako mu je teško naći put, jer se želi sakriti pogledima svojih pratitelja, ali mu se sjena jasno nazire onima koji ga istisnki traže. Grad koji nema konkretnoga mjesta i vremena, ali opet opstoji, početak mu je teško otkriti, ali bi mu mogao biti grob.

 Svježi humak na jednome neznanom ili znanom grobu upućuje na vječni prijelaz jedne duše s ovozemnog boravka u Vječna prostranstva nekog novog, možda boljeg, mjesta. Svaki grob na ovome svijetu, bio on veličanstven, mramoran, zlatan, mauzolej ili drveni stari križ upućuje na nešto novo. Upućuje na novost koja je tako stara, a opet tako neznana. Za većinu ljudi predstavlja kraj svih nadanja, ljudskih strepnji i odluka. Samo za nekolicinu ljudi uljeva nadu u nešto novo, bolje, ne prolazno. U biti, jedina čovjekova sigurnost, jest sigurnost u svoju fizičku smrt barem u ovoj ljudskoj povijesnosti. Čini se, kao da je cijeli naš život upućen nekako prema smrti, jer je ona vrhunac života. Vrhunac svih budućih očekivanja.

Gledajući kršćanskom perspektivom grobovi su početak novoga života. Početak jednoga smislenijeg i sretnijeg života, ali i nastavak ovozemnog, vremenskog života. Nadanje koje vodi do Boga, tvorca svega svijete, sviju nas i svih naših očekivanja. Kršćanska perspetkiva kao i svaka ljudska perpektiva ne isključuje bolno iskustvo groba. Iskustvo koje proživaljavaju najbliži članovi pokojnikove obitelji. Ali iskustvo koje ipak ulijeva jednu nadu. Nadu koja je tako pozitivna i vedra ali koja je potrebna duboke i snažne vjere.

U konačnici. Kršćanski smisao vodi prema smrti, prema grobu. Jer je iz groba došlo spasenje svakoj vjernoj duši na ovoj zemlji. Kristovo uskrsnuće osmislilo je patnju i vrijednost svakoga groba. Jer je i grob, kao i život prolazna faza svakoga čovjeka na ovoj zemlji. Budući život temelj je svih naših nadanja. Stoga nas naši grobovi ne trebaju plašiti nego upravo pozivati na nadu Vječnoga grada. Grada koji će ispuniti sva naša nadanja i sve naše želje. Potrebno je da se samo prepustimo Kristovom vodstvu i poruci da je on s nama do svršetka svijeta.

vlč. Ivan Matijević