Mihaela Jerkić: Moć jedne olovke
Piše: Mihaela Jerkić, KŠC Sv. Josip Sarajevo
Ona je bila poput lutke od finog porculana. Prigaslo sunce proljetnog predvečerja i koji navučeni oblačić nisu mogli skriti savršenstvo njenog lika. Takva se ljepota činila Mendaciji skoro suludom, onom vrstom nezemaljske aure od koje ti se čini da ne zavrjeđuješ ni pogleda, a kamoli da njeni hladni gospodski prsti čvrsto stisnu tvoju ljevicu.
Mendacija nije prestajala buljiti u sugovornicu, čak toliko intenzivno da su joj kapi očite nelagode posve posule obraze. Ovakva bi lica trebala imati barem koju pjegicu da ukaže na satak dulje proveden na suncu ili ožiljak pored obrve da svjedoči o dječjoj igri sa sestricom. Ne, nije bilo ničeg takvog na ovoj djevojci. Njeno mliječnobijelo lice presijavalo se u sedefastim notama, ni žarak crvenila nije se usudio promiliti joj na visoke jagodice. Pune crvene usne, jasno ograničene, naslikane u poluosmijeh, doimale su se poput dragulja na isklesanom vratu i predivnoj čvrstoj vilici. O očima kakve je imala napisali bi se epovi dostojni Odiseje, a da na čitavom putu do Itake ne otkrijemo tajne koje čuvaju. Njena vitka pojava nije promicala u posebne visine, ali bilo je nečeg zapovjedničkog u tom sitnom formatu. Kosu oblikovanu u brižljive tamne uvojke ukrotila je svilenom vrpcom, puštajući tek pokoji prednji pramen da se nestašno ogleda u njenim smaragdnim žmirkalima.
Haljina koju je nosila na svakom bi običnom biću bila ocijenjena kao apsurd ili u najmanju ruku neukusan izbor za popodnevnu promenadu ulicom kojom se radnici vraćaju sa dvanaestosatnih smjena, ali kao što stara predanja kažu, s vilama se zagonetke ne zbijaju. Žućkasti korzet posut izvezenim cvijećem, metri i metri svilene naborane tkanine što poput kakve je brižne majke grlila svaku oblinu njenog tijela, čipkaste rukavice i pripadajući damski suncobrančić činili su se poput neslane šale zbijene na račun blatne ulice i ispucalog betona kojim su djevojke šetale.
Suprotno onome što ste već vjerojatno pomislili, Mendacija nije bila površna osoba, napudrana vanjština i višecentimetarske trepavice nisu bile dovoljne da joj pomute pamet, unatoč tome što su bile sasvim lijep dodatak vrijedan divljenja. Nju je poput vira uhvatila, provrtjela i izbacila na obalu kao potpuno novu osobu nepresušna rijeka znanja koja oplakivala je nutrinu ove lijepe glave. Kako je uopće bilo moguće da su njene uši čule svaku priču, oči upile svako slovo iz kvalitetnog štiva, ruke dotakle svaku biljku i pridružile joj latinsko dvoimeno nazivlje? Nije bilo umjetničke slike kojoj nije do u detalje poznavala kompoziciju i simfonije koju nije proučila do zadnjeg takta. A tek riječi u koje je pakirala svoja zapažanja, kao šuškavi celofan koji krije najljepši rođendanski poklon svaka se, nanovo oduševljavajući Mendaciju, prevaljivala preko njenih usnica i milovala slušateljeva osjetila. Da sve su i do zadnje noći bile neprospavane i svi dani od svitanja bili posvećeni naobrazbi, ljudsko zaboravljivo biće nikada ne bi moglo ostvariti ove visine. U strahu da opet ne bude krivo shvaćena, Mendacija se trudila, sama sebi ponajprije, dokazati da ni jednog trena ne zavidi čarobnoj ljepotici, samo su kapi divljenja punile njene oči i zjenice pružale bjelančevinaste prste da što više upiju od ove vanzemaljske pojave.
Toga je popodneva, dok su marširale prljavim velegradskim ulicama, njen uobičajeni topli glas posvećen glazbi i umjetnosti poprimio nešto oštriji ton, svaki je suglasnik parao hladni zrak ukazujući na važnost poruke koju treba prenijeti.
„Mendacija draga, nikada se nemoj stidjeti kostiju koje ti omogućuju da trčiš ili srca koje svojim suludim kuckanjem ispunjava trenutke kad si najusamljenija. Tvoja krhka pojava i nježan glas ne znače da nisi spremna donijeti suvislije odluke od onih što u stanju su hrpu kamenja prenijeti s jednog kraja grada na drugi. Emmeline Pankhurst nije provela tolike sate pišući transparente i podnoseći uvrede da bi ti lomila slobodnu volju pred udarcima prividno fizički jačih od sebe. Ne dopusti da tuđi konci povlače tvoje pokrete i da postaneš marioneta u predstavi onih čije zlato zveči jače nego tvoje. Tolike su godine prošle otkad je Magna Carta zapečatila totalitarizam, a još uvijek moje oči moraju gledati duše koje dopuštaju da im neki pečenjem umašćeni prsti i ćelave glave kroje sudbine. Ljudske su ideje temeljna nit koja nas čini posebnima, bez njih bi se i samo klasifikacija u kralježnjake činila kao prevelika nagrada. A otkad su te ideje uklinjene u glinene pločice kao fine slike, pa prstima umrljanima od purpura pretvorene u slova, a onda u sitnoj njemačkoj manufakturi zauvijek opečaćene na papiru, poput istrošenih su isprava strastvenog putnika prevalile svjetske granice i dospjele s jednakom čari u ruke prosjaka i pod tople rukavice kakvog grofa. I više ne trebaš zatvoriti oči i usnuti san da bi vidio na proplanku četvero tamnopute djece jednog velikog govornika i velikog čovjeka kako se bezbrižno igraju, znajući da nikada neće biti osuđena na osnovu boje svoje kože, samo kvaliteta njihovog karaktera bit će karika stavljena pod test. Riječi, izgovorene, napisane, smišljene, iskovane i uobličene, daju nam da se smijemo, tugujemo, da se osvrnemo na ono što je bilo i da proslavimo. Riječi su srušile betonske blokove koji dijelili su istok i zapad, pred riječima su poklekli kraljevi koji sebe su nazivali suncem i na tvrdoj kori kruha radničkog sloja izgradili palače od kolača u kojima su živjeli. Pisci, zanemareni čarobnjaci što pod šeširima kriju magične riječi i besplatno ih dijele onima što u čarolije ne vjeruju, „olovkom“ su nazvali društvo kojim pokušavaju ujediniti svoj čudesan dar. Mila moja, pažljivo oblikuj riječi koje napuštaju tvoja usta, upravo one imaju moć da zauvijek promijene smjer kojim okreće se kolo tvoga života.“
Odgurnula sam papir od sebe i ponosno frknula, zavitlala tintom još jednom brzim pokretima prelazeći napisani tekst. Vratila sam oči na prvu rečenicu, a zatim je u njima zaigrala iskra nestašluka. Ne trudeći se da prikrijem prvotnu verziju, u nekoliko sam vještih poteza pretvorila „ona je bila poput lutke od finog porculana“ u „ona je bila jedna obična lutka od finog porculana“. Moja je olovka zadobila moć da se poigra sa stvarnošću i barem nekoliko otkucaja vašeg srca.
Najbolje ocijenjen rad u kategoriji “srednjoškolci”, u okviru natječaja za najbolji literarni rad na temu Moć jedne olovke – I moj glas je važan!.
