Pod istragom

Na treću nedjelju došašća liturgijska čitanja nam opet u centar pozornosti stavljaju Ivana Krstitelja. Ovoga puta Ivan se našao pod istragom vjerskih glavara. Prisjetimo se samo kako su Židovi u to doba, iako pod vlašću Rimljana, imali određenu autonomiju u izvršnoj i sudskoj vlasti. S tim u skladu židovski glavari imali su i odgovornost ispitati slučaj Ivana Krstitelja, koji ne donosi neku novu praksu ili neki novi nauk koji nije bio prisutan među Židovima. I samo krštavanje odavno je prisutno među njima. Primjer zapisanog krštavanja zapisan je i u Starom zavjetu kada se gubavi Naaman, sirski časnik, čisti u trenutku uranjanja u vodu. I sam govor o dolasku Mesijinu stoljećima je prisutan u židovskim krugovima. Ono što je dragocjeno u liturgijskom ulomku jeste Ivanova identifikacija sebe. On je itekako svjestan svoje misije i poslanja kao što je svjestan kako je Bog poslao Onog obećanog. Teško je sa sigurnošću tvrditi je li Ivan vjerovao baš za Isusa iz Nazareta kako je On onaj obećani. Kako god da bilo, ono čime nas Ivan oduševljava jeste svojom poniznošću, a poniznost se najviše očituje svjesnošću o tome tko si ti i koje su tvoje ograničenosti naspram onog koji te sazdao i koji je imao u planu nešto za tebe.
Tu svjesnost Ivan očituje rekavši kako je on glas koji samo pripravlja te kako nije dostojan odriješiti remenje na obući. Ivan do te svjesnosti ne dolazi preko noći, nego dugi niz godina provodeći pustinjačkim životom. S ovom nedjeljom ulazimo u drugi dio došašća u kojem se posebno pripravljamo za proslavu zemaljskog rođenja Isusova. Za tu proslavu mogu nam koristiti razmatranje o početnim evanđeoskim izvještajima u kojima se spominje i rodbinska veza između Blažene Djevice Marije i Elizabete. Smatra se kako su njihove majke bile sestre. Prema predaji Ivan Krstitelj je veoma rano ostao bez svojih roditelja, a skrb o njemu je preuzela Blažena Djevica Marija. To zajedničko odrastanje Isusa i Ivana vjerujem kako su bili početak izgradnje njegove svjesnosti o poniznosti. Uronimo i mi, razmatrajući svetopisamske tekstove, u takvu vrstu poniznosti koja će nam pomoći otkriti našu misiju i poslanje.

Prvo čitanje: Iz 61,1-2a.10-11

Čitanje Knjige proroka Izaije

Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza, posla me blagovjesnikom biti siromasima, iscijeliti srca slomljena; zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje; proglasiti godinu milosti Gospodnje. Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti, kao ženik kad sebi vijenac stavi i nevjesta kad se uresi nakitom. Jer kao što zemlja tjera svoje klice, kao što vrt niknuti daje sjemenju, tako će Gospodin Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Lk 1,46-50.53-54
Duša moja kliče u Bogu mojemu.

Veliča duša moja Gospodina,
klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje:
odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo!
Od koljena do koljena dobrota je njegova
nad onima što se njega boje.
Gladne napuni dobrima,
a bogate otpusti prazne.
Prihvati Izraela, slugu svoga,
kako obeća ocima našim.

Drugo čitanje: 1Sol 5,16-24

 Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima Braćo: Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite! A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je onaj tko vas poziva: on će to i učiniti.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Iv 1, 6-8.19-28

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi
vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva
Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si
ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li

Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da
dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:
»Ja sam glas koji viče u pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’
– kako reče prorok Izaija.«
A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi
Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne
poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se
dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.
Riječ Gospodnja.

Piše vlč. Stipica Lešić