Mladi i demokracija – Vision is Decision: Održana druga javna tribina Kultura poricanja
Dana 13. ožujka, održana je javna tribina u okviru projekta Mladi i demokracija – Vision is decision, u suradnji sa župom Srca Isusovog, Katedrala. Gost predavač bio je dr. Dino Abazović, profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Pred prisutnima je predstavio temu “Kultura poricanja”, osvjetljavajući važnost i utjecaj ove teme u današnjem društvu.
Tijekom svog predavanja, profesor Dino Abazović duboko se osvrnuo na važnost teme i njen utjecaj na mlade ljude koji još nisu imali priliku iskusiti konkretne događaje, ali čije živote ti događaji itekako dotiču. U našoj državi Bosni i Hercegovini, veliki broj građana osjeća se otuđeno od državnih institucija, što predstavlja značajan izazov za konsolidiranu demokraciju, odnosno stabilnu i razvijenu demokratsku vladavinu.
Ključno pitanje koje pokreće raspravu o kulturi poricanja jest pitanje socijalne pravde. Bosna i Hercegovina suočava se s problemom nedostatka isporučene pravde, što utječe na pojedince i zajednice. Ideja pravde proteže se izvan socijalnih okvira i dotiče se i političkih aspekata, često se naziva restorativnom pravdom. Pravda koja se isporučuje ima svoj katarzičan trenutak, omogućujući žrtvama da nakon traume krenu dalje s životom, iako tragovi loših iskustava ostaju. No, suočavanje s kulturom poricanja izaziva niz problema, posebice u društvu koje pati od nedostatka istine. Često nedostaje činjenično znanje, dok javni dužnosnici ponekad odbijaju priznati istinu, čak i kada su činjenice široko poznate. Vrijeme prolazi, a žrtve sve više osjećaju potrebu za priznanjem svoje patnje.
Politika poricanja nije uvijek strategija izbjegavanja istine. Najčešći oblici poricanja uključuju bukvalno poricanje događaja, interpretativno poricanje koje osporava prihvaćene činjenice, te implikativno poricanje koje odbija priznati moralni ili psihološki značaj događaja.
Nacionalno pamćenje, koje se razvija “odozgo”, često pogoduje određenom političkom narativu, oblikujući percepciju prošlosti u skladu s političkim interesima. S druge strane, pamćenje koje se razvija “odozdo”, poznato i kao koverzacijsko pamćenje, ima svoju dinamiku koja često ostaje neprimijećena. Naša sjećanja i pamćenja nisu samo individualna; ona su u velikoj mjeri oblikovana i konstruirana unutar zajednice. Pamćenje koje se razvija “odozdo” obično traje kroz dvije do tri generacije, dok nacionalno pamćenje može trajati sve dok politički režim to dopušta. Često se događa da ova dva oblika pamćenja dolaze u sukob, jer se razlikuju u interpretaciji prošlosti i značenju događaja.
U nastavku je uslijedila kratka diskusija kada su sudionici imali priliku izreći svoje komentare te postaviti pitanja gostu predavaču.
