Livada želja
Livada želja
Ljubo gleda mamu kako ulazi u kuću u kojoj su prije skupa živjeli. Dok otvara ulazna vrata, plače i viče na tatu koji je pošao za njom. On također viče na nju. On sve to promatra iz stražnjeg sjedala auta, bezizražajna lica. Glazba iz radija još svira. Njegova mlađa sestra igra se barbikama, gotovo nesvjesna njihove svađe. Prvih nekoliko sekunda on je preplašen, tužan. Ne shvaća zašto se svađaju. I to ga ljuti. Nikako mu ne žele reći što se događa jer je „još mali“. A ubrzo će poći u školu. Obuzima ga bijes i mržnja prema roditeljima, i najradije bi lupao šakama o prozor i rekao im da zašute, da samo jednom zašute i obrate pažnju na njega. Bijesan je. Svrne pogled na volan, dođe na vozačko sjedalo i stisne jednu papučicu, onu koja mu je bila najbliža. Auto naglo krene naprijed, a on se uplaši i prestane je stiskati. Čuje vrisak svoje mame. Auto je naglo stalo, a on je poletio naprijed. Sve se zacrnilo.
***
Leži na travi. Osjeti toplinu sunca na svome licu. Imao je osjećaj da tu već jako dugo leži. Čuje nečije korake. Začudo, ne uplaši se. Nije se ni zapitao kako je tamo stigao. Osjećao se sretnim i sigurnim, i to je bilo ono najbitnije. Ugleda nečiju siluetu iznad sebe.
„Pođi za mnom“ , rekla mu je silueta i ispruži mu ruku.
Dječak je mirno primi i ustane. Dok hoda za siluetom, promatra oko sebe. Livada se pruža u nedogled. Silueta progovori : “Ovo je Livada želja. Pruža se u beskraj i dok ne zaželiš što bi htio da se stvori, tako će i ostati. Ta moć, da dobiješ bilo što, traje jedan dan.“
„Mogu li zaželjeti bilo što?“ upita dječak.
„Skoro. Neka djeca odluče se ne vratiti tamo, znaš?“ Silueta zastane i okrene se prema dječaku. Dječak zbunjeno pogleda u blage oči smeđokosog muškarca. On mu položi ruku na rame i dječak se sjeti svega. Svojih roditelja, bijesa, nesreće. I tuge.
Šetali su dalje u tišini dok muškarac nije progovorio: “Ovo je zadnja postaja prije odlaska u raj. Ti sada odlučuješ želiš li ići onamo ili se želiš vratiti dolje. Imaš jedan dan, u kojem će ti se ispuniti sve tvoje želje. Ako ti se to svidi, ako ti se bude činilo da ćeš biti sretniji ovdje nego dolje, možeš izabrati ići u raj i tamo ćeš biti sretan. Ako se pak odlučiš vratiti dolje onda će se to i dogoditi. Ja ću doći o zalasku Sunca i odvesti te onamo kamo želiš ići. Oba su puta ispravna. Ne možeš pogriješti.
Nekada ćeš čuti njihove glasove, u povjetarcu vjetra ili u šuškanju trave. No oni nisu ovdje, ne traži ih. I ne zaboravi, ovdje ti nitko i ništa ne može nauditi. Ja sam uvijek tu, iako me vidiš.“
Dječak spusti pogled prema dolje, podigne glavu i zausti:“ Ali kako ću zaželjeti že-„ , no muškarca više nije bilo. Ostao je samo on, povjetarac i livada bez kraja.
Nekoliko je sekundi samo stajao. Prva stvar koju je pomislio je bila: “Da bar imam prijatelja.“
Osjeti nečiju prisutnost iza sebe. Okrene se i ugleda plavokosu djevojčicu.
„Hej.“
„Hej.“
„Tko si ti?“
„Tvoj anđeo čuvar. Došla sam se igrati s tobom.“ reče djevojčica i nasmiješi se.
„Moj anđeo čuvar je djevojčica?!“ Istini za volju, draže bi mu bilo da je dječak. Anđeo je i sam to znao.
„Ma neee. Ja nisam ni dječak ni djevojčica. Samo sam uzela ovaj oblik jer mi se sviđao.“
„Kako se zoveš?“
„Mi, anđeli, nemamo imena“
„Mora da je čudno ne imati ime. Pa, ja ću te zvati Josipa.“
„Kako god ti želiš.“
Bilo mu je lijepo s njom na livadi. Stvarno je bila zabavna, a još su imali hrpu igračaka za igru i slatkiša koje je zaželio. Imao je osjećaj da to može raditi cijelu vječnost.
„Imaš li ti neke prijatelje u raju?“
„Da. Ima nas vrlo mnogo.“
„Želim da se svi tvoji prijatelji dođu igrati s nama.“
„Oh“ tiho izusti djevojčica, a tisuće i tisuće dječaka i djevojčica počne se pojavljivati oko njih.
***
Sin mu je u komi. Njegova žena Emilija ga prezire i ne dopušta mu da vidi svoju kćer Mariju. Ona svaljuje svu krivnju na njega. Prezire i on samoga sebe. Očajan je, toliko je očajan da se odlazi ispovijediti, a to nije učinio već jako dugo vremena.
Dok vozi auto, ruke mu se tresu. To isto auto gdje je njegov sin doživio nesreću. Nije se toliko dugo ispovijedio da je zaboravio je kako se ispovijeda. Morao je tražiti odgovor po internetu. Ulazi u ispovijedaonicu. Ruke mu se i dalje tresu, znoji se od nervoze. Sjeda preko puta svećenika, i govori mu sve grijehe koje je počinio. Još ne govori za svoga sina. Ne želi mu reći za svoga sina.
Rekao sve, osim onog najvažnijeg, onoga što ga je nagnalo da dođe na ispovijed. Svećenik šuti. I on šuti. Svjetlost na čudan način obasjava njih dvojicu, tako da on ne može dobro vidjeti svećenika, dok on može vidjeti njega. Jedino što može vidjeti su svećenikove ruke, stare, naborane, sklopljene dok strpljivo čekaju da on nastavi. Ne sviđa mu se to, da je u središtu pozornosti. Ne želi reći ono jer znači da je stvarno, a on se ne može nositi s time. Pa ispovijedio je sve svoje grijehe, zar mu je dužan još reći i to? Ali to ga nagnalo da dođe ovamo…
I počne pričati:
„ Ja nisam najbolji otac, niti najbolji muž. Vičem na njih, bjesnim bez razloga i želim da mi se maknu s očiju. Žena mi stalno zanovijeta i samo želim da više jednom zašuti! A sve je to zbog one proklete kocke! Onaj moj prijatelj rekao mi je da mi neće ništa biti ako probam jednom, da se ne odvajam od ekipe. Rekao sam sebi da ću prestati, ali nisam. Odmah poslije posla našao bih se s njima, pili bismo i kockali. Mislio sam da imam pravo to raditi, da zaslužujem odmor od posla. Jedne večeri, žena mi je nježno ukazala na to kako bi trebao se ranije vraćati kući, a ja sam pobjesnio. O, koliko žalim zbog svega što sam joj rekao! Slomio sam je. Znao sam to, ali nisam mario. Prestao sam se igrati sa svojom djecom. Ništa mi nije bilo bitno, osim da pobijedim. Samo sam se htio opustiti nakon svog posla! Dojadilo mi je biti kući s obitelji. Htio sam imati više od ovog napornog posla i obitelji koju sam morao uzdržavati. Stvar je u tome da ne mogu imati više, svijet ne radi na takav način. Ja sam samo običan radnik i sistem je stvoren tako da ne mogu dobiti više novca. Sistem nam laže i govori da možemo imati više, da samo probamo vidjeti imamo li sreće, a u stvarnosti nikada ne možemo pobijediti. Umjesto da budem zahvalan za ono što imam, htio sam ono što ne mogu imati. Povrijedio sam svoju obitelj, uništio je. Da barem nikada nisam izgovorio one riječi.“
Položio je svoju glavu u ruke, pun gađenja prema samome sebi. Sjedili su neko vrijeme u tišini, a onda je svećenik progovorio:
„Riječi, uistinu, imaju razornu moć. Imaju sposobnosti uništiti nas, ali i izgraditi. Riječi su temelj svi naših odnosa, naših života, naših osobnosti. Mi, bez riječi, smo ništa. U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog, kako kaže Biblija. Sve riječi koje ste im rekli, makar vi to možda stvarno ne mislite, njima su se urezale u srce. Pazite da koristite riječi da izgradite nešto predivno s njime. Oprezno ih upotrebljavate, dok ne naučite baratiti njima. Možda nekada mislite da je Bog nije tu, da vas ne čuje. No vjerujte mi, Bog će vam pomoći ako mu to dopustite učiniti. Sve što nije Božje, ostavite to iza sebe. Oprostite drugima i lakše ćete oprostiti samome sebi.“
Izašao je iz ispovjedaonice ošamućen. Izbrisao je brojeve svojih „prijatelja“. Kupio je ruže za ženu, igračke za djecu i krenuo kući. Pažljivo je u glavi smišljao ispriku. Popravit će ovo. Buket ruža i isprika ne mogu popraviti štetu koju je napravio, no i to je početak.
***
Ljubi je bilo vrlo, vrlo lijepo na Livadi. Svi su se igrali s njim, obraćali pažnju na njega. Osjećao se posebnim, važnim, voljenim. Kada mu je dosadilo igrati lovice, zaželio je papir i bojice. Ostali su samo on i plavokosa djevojčica. Gotovo automatski je počeo crtati svoju obitelj. Plavokosa djevojčica ga je promatrala. „Želim svoju obitelj!“ uzviknuo je ljutito.
Djevojčica je nestala, a osim toga apsolutno se ništa nije dogodilo. Sve je bilo mirno. Zapuše vjetar i začuje glas svoje mame: „ Bože, molim Te, da ne umre. O, Bože, molim Te…“
Ljubo skoči na noge i okreće se oko sebe. Nigdje nikoga. Sjedne nazad na travu. Sunce će brzo zaći.
„Želim svoju obitelj! Želim! Svoju! Obitelj! Kakva je ovo Livada želja ako ne mogu dobiti ono što najviše hoću! Imam moć, zašto ne mogu dobiti ono što želim!“ počeo je vikati i vikao je i vikao dok nije shvatio da je to uzalud. Legao je na travu i počeo plakati.
„Želim svoju obitelj. Želim da dođe mama i donese mi palačinke. Želim da mi Marija pokazuje svoje barbike. Želim da me tata nosi na leđima i igra sa mnom nogomet. Želim da bude kao prije nego što je tata postao ljut.“ Rekavši to, zaplače još više.
„Već si dobio ono što želiš.“
Dječak se okrene i ugleda onog istog smeđokosog muškarca.
„Vjeruješ li mi?“ upita muškarac i pruži dječaku ruku.
„Vjerujem“ reče dječak i primi ga za ruku. Ugleda predivne boje, kakve još nikad dosad nije vidio Osjeti kako ga je muškarčeva ruka čvršće stisnula. Nastupi mrak, a on se probudi u bolničkoj sobi.
