Vikati

U nedjeljnom čitanju slušamo radosnu vijest. Isus dolazi u Jerihon i liječi slijepca koji viče da mu se smiluje. Jerihon je najniži grad na zemlji. 250 metara u depresiji ispod razine mora. Isus na putu do Jeruzalema, na putu u kojem će spasiti čovjeka svojom smrću na križu stiže u jednu depresiju. Zato se put iz Jerihona do Jeruzalema uvijek opisuje kao uspon, a obrnuto kao silazak. 

Isus dolazi i u naše depresije, našu tugu. Prorok Izaija u prvom čitanju kaže da Bog dolazi osloboditi zasužnjene i vratiti ih u njihovu zemlju. Drugo čitanje iz poslanice Hebrejima nam govori kako je Isus sposoban suosjećati s nama u svemu i to se, kako spomenusmo, vidi u evanđelju. Isus je za čovjeka uzašao na najviše visine tj. u samo Nebo kako bi i mi mogli tamo ići; i spustio se u najdublje dubine tj. sišao je u pakao i u naše depresije kako bi nas mogao izvuči od tamo.

I u ovoj gografskoj depresiji Isus nalazi slijepca Bartimeja. Navodi se njegovo ime, njegova osoba. Mi nismo broj u mnoštvu, Bog nas poznaje po imenu i poznaje nas do srži. Slijepac ne vidi što se oko njega događa. Mi možda vidimo što se oko nas događa (bar donekle i ograničeno) ali puno toga ne razumijemo. Možda ne razumijemo smisao našega života i još teže: možda ne razumijemo smisao ni razlog naših patnja.

Jedini koji daje smisao svakoj patnji i trpljenju, jedini koji nam otvara oči da vidimo zašto smo stvoreni i kamo idemo je Isus Krist. On je jedini koji se niti malo ne preneraža nad našom niskošću ili ranjenošću. On ima jedan savršeni osjećaj prema tebi: Ljubav.

Što nam je onda činiti? Isto što i Bartimej. Vikati. „Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!“ Do kada? Dok se Isus ne zaustavi i ne vrati nam vid, ne vrati nam svjetlo koje obasjava našu stvarnost i daje smisao svemu što živimo.     

Piše don Mislav Anton Botica