Hod u Pustinji
Nalazimo se u Korizmi. Ovo je povlašteno vrijeme priprave za svetkovinu uskrsnuća Kristova. Sama riječ Korizma dolazi od latinske riječi quadragesima što znači četrdesetnica, a označava četrdeset dana koje je Isus proveo u pustinji prije javnog djelovanja, također i ilija prorok prije susreta s Bogom na Horebu, Izabrani narod četrdeset godina u pustinji prije ulaska u Obećanu Zemlju i Mojsije četrdeset dana na brdu Horebu prije nego je dobio ploče Zakona, odnosno deset zapovijedi Božjih.
Tako smo i mi pozvani ući u našu pustinju kroz četrdeset dana prije Uskrsa. Naš život je često poput pustinje, negostoljubivo mjesto, puno duhovne suhoće, neizvjesnosti i opasnosti. Puno puta bježimo iz našeg života, od stvari koje nam se ne sviđaju i pokušavamo ne razmišljati o njima kroz razonode, ugodu i zabave. Zato smo ovih četrdeset dana pozvani odreči se nekih stvari koje možda inače koristimo kako bismo malo zaboravili na svoju pustinju. Pozvani smo i prihvatiti neke druge stvari koje nam radije pomažu hodati usred pustinje prema našem cilju (to može biti svakodnevni desetak krunice ili milostinja). Naš cilj je Obećana Zemlja, život vječni, uskrsnuće zajedno s Kristom.
U našoj pustinji bit ćemo kušani poput Isusa i s njime možemo pobijediti. Prva kušnja neizvjesnosti je nadvladana riječju Božjom. Možemo prihvatiti u ovoj korizmi svaki dan čitati evanđelje desetak minuta. Već to samo po sebi je mali egzorcizam. Druga napast da se klanjamo drugim Bogovima (novca, moći, ugleda, pretjeranog uživanja itd…) je pobijeđena klanjanjem pravom Bogu. Bogu iskazujemo dužno štovanje svakodnevnom molitvom (barem ujutro i prije spavanja) i svetkujući Dan Gospodnji odnosno nedjelju (tamo možemo blagovati pravi kruh za našu pustinju u svetoj pričesti). Treća napast je neprihvaćanje vlastitog života. „Budi netko!“ Kaže đavao Isusu, „Nitko ne zna za tebe! Baci se sa hrama da svi vide kako te anđeli spašavaju!“ Ova napast se nadvladava poniznim prihvaćanjem života sa svime što se u njemu dogodilo te prepuštanjem budućnosti u Božje ruke. Time ujedno iskazujemo Bogu počast jer postaje očigledno da vjerujemo u njegovu dobrotu kada mu prepuštamo ono u što nismo sigurni.
Ako s pouzdanjem i vjernosti Bogu budemo hodali kroz našu pustinju moći ćemo, kao Hebrej u prvom čitanjum, ispovjediti Božju vjernost i, kao što kaže sveti Pavao u drugom čitanju, kušati njegovo spasenje.
don Mislav Anton Botica
