O brodovima, kompasima, ljubavi i neprolaznosti
Izreka kaže: „Ako želiš nasmijati Boga, reci mu svoje planove!“ Sigurna sam da nema 50-godišnjaka ili 60-godišnjaka ni u jednom kutku svijeta, ni u jednom trenutku vremena koji bi mogao reći za sebe da je upravo ondje gdje se zamišljao kao dječak.
Piše: Ana Jugo
Čak i ako je naizgled štrihirao baš svaku stavku sa svoje liste, teško da bi mogao tvrditi da to ostvarivanje donosi upravo onaj osjećaj koji je, radeći vrijedno na svom planu, zamišljao kao vrhunski cilj.
Sudbina broda
Upravo čitam knjigu Močvara Gabi Martinez, koja je ostavila zaista snažan dojam. Opisuje afričku močvaru u kojoj se netom poslije dugog i ogorčenog rata našao brod kojim plovi najšareniji mozaik nacija, društvenih slojeva, zanimanja i ljudskih sudbina. Očaravajući, ali surovi krajolik dostojan je protivnik modernoj tehnologiji, pa se kapetan broda često mora oslanjati na intuiciju i orijentiranje u prirodi kako bi, barem približno slijedio planirani kurs, pritom zaobilazeći brojne prepreke.
Nisam stigla do kraja knjige, tako da ne znam sudbinu Lađe i njezinih putnika. Ali ova alegorija mi se ovih dana puno mota po mislima. Nedavno sam srela dvoje ljudi koje nisam vidjela od djetinjstva. Iako nikad o tome nisam razmišljala, vidjevši ih, shvatila sam da je danas, u mom trenutnom životu jako vidljiv utjecaj tog razdoblja mog života kada sam pravila prve korake u različitim organizacijama.
Velika prilika
Onda sam prije nekoliko dana, raščišćavajući svoj stol u uredu s onim sjetnim uzbuđenjem koje osjećamo kada zatvaramo jedno drago poglavlje radi novog, pomislila na sve one, naizgled nasumične točke u kojima se moj život dotakao sa životom Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II., da bi se oni na neki način, u zadnjih godinu dana, poklopili. Kao srednjoškolka pohađala sam tečaj gitare koji je držao neki Toni. Na povratku s Taize, susreta u Milanu, plakala sam gotovo cijeli put iskreno dirnuta velikodušnošću i toplinom obitelji koja nas je ugostila. Neću zaboraviti ni noć pod zvijezdama kada smo, nekoliko godina kasnije, ispred Žute kuće učili vještine talijanskih skauta.
Nisam nikad bila volonter kao ostali koje sam tu upoznala jer me studij odveo iz Sarajeva. Ali sam s periferije, s neke tangente, gledala taj život i njegov rast povremeno se uključujući. Moj doprinos bio je nekako nevezan, odvojen, dopisnički. A onda sam dobila jednu pa drugu veliku priliku. I tako sam postala dio kolektiva, ušla u svakodnevni život Centra, a Centar u moj. Sasvim neočekivano. Sigurno onih zimskih dana kada nas je, po završetku nastave, vani već čekao mrak s prepoznatljivim mirisom paljevine i pečenog kestena, kada smo trčale po tatine ili prijateljeve gitare i jurile na tečaj, nisam ni pomislila da bi to moglo imati trajnijeg utjecaja na moj život. Da nikad nećemo postati glazbene zvijezde, to je bilo jasno i Toniju i nama, ali danas gledano, ti užurbani koraci kroz sarajevsku maglu bili su koraci koji su me vodili upravo tu gdje jesam.
Spakirati život
Moj cilj nikada nije bio raditi u NCM-u, ali osjećam najdublju zahvalnost što su me struje, i bez preciznog kompasa dovele tu, poklonivši mi divnu godinu, dajući mi vremena da otkrijem i naučim toliko toga o cijelom jednom svijetu o kojem sam malo znala, o samoj sebi, da upoznam ljude kojima prepreke predstavljaju izazov i poticaj; ljude koji vjeruju da mogu mijenjati svijet i mijenjaju ga svakodnevno u lice svim negativnostima i onima kojima se riječ „nemoguće“ prečesto nađe u rječniku; ljude koji su me naučili ponovo i na drugačiji način voljeti svoju zemlju. Ma ne da je volim, uvijek sam je voljela. Ali da vjerujem u nju i tu njenu snažnu, pulsirajuću ljubav koja prkosi i izmiče definicijama i kategorijama i briše granice, koja ne dospijeva na naslovnice, ali je osjeti svatko tko to želi i tko joj se prepusti. U onu ljubav koja je najnježnija prema malima, slabima, ranjenima, a silna prema zidovima i nepravdama, uspravna pred moćnicima, i spokojna pred svojim odrazom u ogledalu.
One iste struje koje su me dovele tu, sutra me nose daleko. U kufer od 23 kg treba spakirati sav život, uspomene, težinu oproštaja i radost novog početka. Ali opraštala sam se ja i prije i naučila ponešto o tome. Znam da je ova tuga potvrda da je ono što ostavljam vrijedilo i da je zauvijek ugrađeno u mene. I zato nikad ne znam jesu li te suze na pozdravu ipak pomalo radosnice?
