Antonio Zirdum, animator: Pusti suzu i prigrli svoju zvijezdu
Devetoj generaciji animatora Vrhbosanske nadbiskupije pridružila se i skupina mladih Mostarske biskupije koji su sudjelovali na specijalizaciji koja se održala u župi sv. Ane u Radunicama u razdoblju od 16. do 22. srpnja. Bogat i sadržajan program ostavio je veliki utisak na mlade koji nekoliko dana nakon specijalizacije i dalje dijele svoja iskustvo sa specijalizacije. U nastavku teksta donosimo dirljivo iskustvo mladića iz Mostara koji će zajedno sa preostalih 31. certificiranim animatorom sigurno u budućnosti raditi sjajne stvari i mijenjati svijet. Uživajte u tekstu.
Blagoslov je osjećati radost služenja i zajedništva. Blagoslov je osjetiti Gospodina u svemu što činiš. Kamp koji je širom otvorio svoje ruke i srce prema meni, na mene je ostavio trag zahvalnosti, odricanja, radosti i ljubavi. Nekako se posložilo sve ono što treba imati jedna mlada osoba u svojemu životu, na jednom mjestu u savršenom vremenu.
Tijekom sedam dana kampiranja tako je lako naučiti da uvijek ne možemo dobiti udobnost naših kreveta i madraca koji gorljivo čuvaju naše snove, želje i molitve prije spavanja, lako je naučiti kupati se u rekordnih tri minute, lako je naučiti jesti ono što ti se ponudi i misliti na one koji nemaju apsolutno ništa, lako je pomaknuti kazaljke svojega sata za buđenje nekoliko krugova unaprijed i truditi se zbog toga biti sretan, nasmiješen i do kraja odmoran. 🙂 Ovih sedam dana preplavljenih emocijama i znanjem jednostavno ne mogu sagorjeti u mojemu biću. Toliko je toga ostalo upisano i bilježnicu mojega srca, ali usne jednostavno ne mogu šutjeti! Nije lako suspregnuti suze koje nestrpljivo natapaju kožne brazde našeg lica, nije lako suzdržati smijeh od kojeg srce gori, nije lako prijeći preko samoga sebe, pobijediti se i nastaviti dalje, zato i postoje ovakvi kampovi, ovakvi ljudi…
Kako je divno utonuti u zagrljaj, vidjeti osmijeh, osjetiti ruku podrške, ruku pomoći, ruku potpore, kako je divno čuti riječi koje odjekuju, ne u našim ušima, nego u našem srcu. Međutim, jedna večer je bila toliko posebna, toliko ispunjena ljubavlju, ispunjena iskrenošću. Takvu večer si ne možeš priuštiti tako često, zvuk pucketanja vatre, miris trave, glasanje noćnih ptica, osjećaj zemlje pod nogama, zvuk žica gitare i tolika doza iskrenosti je nedvojbeno ostalo kao nešto predivno i neopisivo u mojemu iskustvu s ovoga kampa. Ta večer je pobuđivala u čovjeku one najdublje emocije, najiskrenije rečenice zahvale, budila je čuda kojima je samo nebo bilo svjedok. I nebo je bilo posebno, pokazivalo je skrivena prostranstva svojih zvijezda, netko lijepo reče: „Neka ove zvijezde simboliziraju nas kada odemo iz kampa, možda jesmo udaljeni jedni od drugih i nećemo se tako često viđati, ali gorjet ćemo svjetlošću koja obasjava nebo. Kada se jedna ugasi, jedan dio neba ostaje u tami, a ovako svi zajedno gorimo i obasjavamo cijelo nebo – cijeli svijet!“
Tako je jedan kamp povezao Mostar sa Sarajevom, Sarajevo sa Žepčem, Žepče s Tuzlom, Tuzlu sa Zenicom, Zenicu s Kiseljakom, Kiseljak s Vitezom, Vitez s Posavinom, Posavinu s Travnikom, Travnik s Jajcem i tako cijelu Bosnu i Hercegovinu, kakve li radosti, kakvog li ognja ljubavi i prijateljstva, kakvog li osjećaja hrabrosti kada prigrliš svoju zvijezdu i ne puštaš ju da se ugasi.
Teško je lutati svijetom i tražiti se, ali „zalutati“ u ovakav kamp s ovakvim ljudima zasigurno je blagoslov, a ne nevolja!
Antonio Zirdum
