ANJA VUKADINOVIĆ: Krist, nada naša
I tako bih poput sjenke noćne u kutku tiho sjedila, a moj pogled se gubio u beskrajnom nebeskom prostranstvu, dok bi nebeski dragulji obasjavali okna drvenog prozora. Kada bih samo mogla dotaknuti Nebo! Uhvatiti očeve čvrste ruke i, umjesto pokrivača, večeras bih obgrlila njega. Kada bih večeras samo imala krila da odlepršam do gore i viknem iznad oblaka:
,,Volim te!“