Glasan šaput

Glasan šaput

Zar glas je moj samo glas

što poput pijeska pustinjama luta

zar riječi moje ne odjekuju

kao stud i hlad plavim sutonima?

Istina je takva, tužna;

Riječi su moje teške, zaključane.

Rime nekada sretne, sada nepostojane.

Stihovi moji nose crne katance.

A kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti svoj

i cijelom svijetu kazati :

– Hej, svijete!

Udahnuti i glasno ustvrditi:

– Istina uvijek stoji sama

i malobrojni će je reći

jer boje se i strah ih je.

Ja pišem ovo pismo oproštajno

od svih strahova svojih

ja istinu ću govoriti, kao vrli pjesnik,

koji se ne boji osude prolaznoga svijeta.