Hram

Ove nedjelje slavimo posvetu Lateranske bazilike u Rimu. Svima je možda najpoznatija bazilika sv. Petra jer je ona najveća crkva na svijetu i nalazi se u Vatikanu. U njoj papa najčešće slavi svečane liturgije itd. Ipak majka i glava svih crkava na svijetu nije bazilika sv. Petra, već bazilika svetog Ivana Lateranskog. Ona je prva bazilika u Crkvi uopće. Sagrađena je davne 324. godine i obnavljana usred više požara i potresa kroz svoju povijest. Ona je sjedište rimskog biskupa, odnosno pape. 

To što slavimo posvetu majke svih crkava nas potiče na razmišljanje o crkvi kao građevini općenito. Misna čitanja stavljaju pred nas govor o hramu. Prvo čitanje govori o Jeruzalemskom Hramu iz kojega izvire voda koja pustinju pretvara u prekasan vrt. U evanđelju nam sv. Ivan pojašnjava da Isus pod obnovom hrama misli na vlastito tijelo. To znači da je Isus Krist novi Hram. Židovi vjeruju da će mesija, kada dođe, sagraditi novi hram. Novi Hram koji je mesija sagradio jest njegovo tijelo, a to smo mi – Crkva.

Ali i zajednica vjernika treba prostor u kojem će prikladno slaviti Boga. I Crkva kao zajednica treba jedan dom u kojem se može okupljati. Taj dom je crkva (građevina). Zgrada crkve predstavlja tijelo Kristovo. Ona također predstavlja hram kao mjesto susreta s Bogom. To znači da Boga susrećemo i u crkvi kao građevini i među braćom i sestrama u Kristu.

Prorok Ezekiel nam priča o čudesnoj vodi koja izlazi iz boka Hrama, a Isus Krist je novi Hram iz čijeg je boka provrla voda koja označava krštenje – novi život u Kristu po kojemu nam je Nebo otvoreno. Također je i Crkva kao građevina hram iz čijeg boka izviru vjernici koji onda nose vodu Duha Svetoga svijetu i on ozdravlja. 

Ipak kako bismo mogli nositi tu vodu drugima trebamo biti ispravna posuda. Nažalost često smo probušena posuda. Ali Isus Krist je došao također da nas, koji smo posude, obnovi i napuni svojim duhom. Zamolimo Gospodina da nas obnovi kako bismo spasonosnu vodu mogli nositi drugima.    

Don Mislav