Porečko-pulska biskupija, smještena na području Istre, jedna je od najstarijih biskupija u Hrvatskoj, s bogatom poviješću koja seže još u rimsko doba. Sjedište joj je u Poreču, a katedralna crkva je Eufrazijeva bazilika, remek-djelo ranokršćanske umjetnosti i UNESCO-ova svjetska baština. Biskupija obuhvaća cijeli istarski poluotok, a kroz povijest je imala važnu ulogu u duhovnom i …
Porečko-pulska biskupija, smještena na području Istre, jedna je od najstarijih biskupija u Hrvatskoj, s bogatom poviješću koja seže još u rimsko doba. Sjedište joj je u Poreču, a katedralna crkva je Eufrazijeva bazilika, remek-djelo ranokršćanske umjetnosti i UNESCO-ova svjetska baština. Biskupija obuhvaća cijeli istarski poluotok, a kroz povijest je imala važnu ulogu u duhovnom i kulturnom oblikovanju ovoga kraja.
Na njezinu čelu danas je mons. Ivan Štironja, biskup poznat po svojoj blizini s vjernicima, jednostavnosti i otvorenosti prema mladima. Njegovo pastoralno djelovanje obilježava poticanje zajedništva, promicanje duhovnih vrijednosti te osnaživanje mladih da svoju vjeru žive radosno i hrabro.
Tijekom susreta mladih Porečko-pulske biskupije i Vrhbosanske nadbiskupije, biskup Štironja uputio je mladima ohrabrujuće riječi i naglasio važnost zajedništva, duhovne dimenzije odmora i hrabrosti u nasljedovanju Krista.
Poruka biskupa Ivana Štironje
„Radostan sam što sam danas mogao biti ovdje s vama i doživjeti ovo zajedništvo mladih iz Istre i iz naše Bosne i Hercegovine. Tim više, što smo jedan narod i što možda mi ovdje, u Istri, možemo ponuditi mladima iz Bosne i Hercegovine nešto što oni tamo nemaju, pogotovo ovu vrućinu i more, a oni nama svoje planine i snijeg.
Vidim da su mladi vrlo zadovoljni i radosni, što me istinski veseli. Nadam se da ćemo nastaviti ovu suradnju. Rekao bih da je ovo tek početak i vjerujem da će iz godine u godinu biti sve više susreta i zajedništva. To je vrlo važno, jer mislim da smo kao Crkva najsnažniji kada smo zajedno. Pogotovo u ovom vremenu, kada su razne tehnologije odvukle srca i umove naše mladeži, ovakvi susreti dobivaju posebnu vrijednost. Ovdje, barem tijekom dana, mobiteli ostaju po strani, a mladi imaju više prilike družiti se, razmjenjivati mišljenja i upoznavati jedni druge.
Posebno mi se važnim čini naglasiti da odmor može biti proveden drukčije, na kvalitetniji i ljepši način od onoga na što smo često navikli. Danas se odmor često svodi na odlazak na plažu, u hotel ili na zabavu, a rijetko se naglašava duhovna dimenzija, koja je itekako potrebna. Upravo se ovdje, na ovakvim susretima i kampovima, ta dimenzija živi i usmjerava mlade. Mislim da je to nešto što Crkva može, a možda i jedina doista nudi.
Zahvalan sam Bogu što imamo mladež spremnu odgovoriti na takve poticaje. Vidim na vašim majicama natpis Usudi se sanjati. Ja bih dodao: Usudi se provesti odmor na drukčiji način. Usudi se, ono što je papa Ivan Pavao II. u svojim prvim nastupima govorio: Ne bojte se vjerovati u Krista! Ne bojte se otvoriti Kristu! To je poruka koju Crkva, možda na drukčiji način, i danas šalje mladima, poziva ih da dođu i iskuse Isusa u blizini i zajedništvu, što je najbolja slika Isusa koji je dao život za sve nas.
Ako bih danas trebao poručiti nešto mladima, ponovio bih riječi Ivana Pavla II.: Mladi, ne bojte se Krista, ne bojte se otvoriti Kristu. Smatram da je to danas osobito važno. Bogu hvala što osjećamo da se u posljednje vrijeme u mladima nešto budi. Tome svjedoče i brojni koncerti, o kojima ne moramo previše govoriti, jer mreže su prepune komentara, bilo kritika, bilo pohvala. Ne želim da se dijelimo, nego da naglasimo zajedništvo, gdje kao kršćani možemo puno naučiti i puno ovome svijetu dati.
To je, čini mi se, uloga Crkve, da u društvu, koje je postalo siromašno zbog naglašavanja materijalnoga i koje često ima hedonistički pristup životu, odgaja mladež i daje mu izvornu, iskonsku dimenziju duhovnoga – okrenutost prema Bogu, iz kojega dolazi spasenje. Što god radili, trebamo gledati da imamo dušu, ne samo je spasiti, nego kroz nju gledati svijet i svoju službu u njemu. Svijetu trebamo udahnuti dušu, jer ovaj svijet je, nažalost, izgubio dušu.
Žao mi je mladih kada vidim mnoge kako tumaraju, traže svoj put i teško ga nalaze. Zato bih rekao: dragi mladi, Crkva vam daje put. Ona vam pomaže otkriti put smisla, put istinske radosti i, konačno, duhovnoga spasenja.“
