Braćo i sestre, u prvom čitanju ove nedjelje slušamo kako Bog poziva Abrahama da ide u nepoznato. On ide s povjerenjem u Boga. Isus će također pozvati učenike da idu s njime u nepoznato. Navijestit će im vrhunac njihova putovanja. Taj vrhunac bit će Isusovo raspeće na križu: muka, smrt i uskrsnuće. Zanimljivo je da …
Braćo i sestre,
u prvom čitanju ove nedjelje slušamo kako Bog poziva Abrahama da ide u nepoznato. On ide s povjerenjem u Boga.
Isus će također pozvati učenike da idu s njime u nepoznato. Navijestit će im vrhunac njihova putovanja. Taj vrhunac bit će Isusovo raspeće na križu: muka, smrt i uskrsnuće. Zanimljivo je da učenicima spominje i uskrsnuće, dakle ne samo muku, ali oni kao da ne čuju taj detalj. Kao da im ne ulazi u uši.
U evanđelju slušamo o Isusovu preobraženju na brdu Tabor. Preobraženje je riječ ohrabrenja za apostole koji s Isusom idu prema križu. Preobraženje je riječ ohrabrenja i za nas koji hodamo s Isusom u ovoj korizmi prema križu. Ono nas podsjeća da ne završava sve s mukom i križem, nego da nas čeka slava poput Isusove slave na brdu Tabor. Isus se nije preobrazio samo da bi nam pokazao nešto o sebi, nego da nam također pokaže kakvi ćemo mi biti.
Zanimljivo je da, kao što uskrsnuće ne ide bez križa, a Uskrs bez korizme, tako je i Isusovo preobraženje obavijeno tamnim oblakom. Unutar toga oblaka učenike hvata strah i ondje čuju objavu Boga Oca: „Ovo je Sin moj ljubljeni, slušajte ga!“
Možda ste nekada autom ušli u oblak. Ništa se ne vidi. Nesiguran si, možeš se lako zabiti u nešto. Unutar oblaka čini se da nema ničega. Zato je oblak pratitelj Božje prisutnosti. Ne vidi se, ali je tu. Bog je tamo gdje se čini da ga nema.
Tako nam i uskrsnuće dolazi kroz oblak križa. Tamo gdje se čini da nema života, ondje klija novi život. Križ, sprava smrti, postaje stablo života, stablo po kojem dobivamo pristup u vječni život. Križ postaje mjesto moga i tvoga preobraženja. Kada prihvatiš križ, bit ćeš preobražen čovjek.
I pazi: kršćanstvo nije moralizam. Nije početak kršćanstva: „Sada ću ući u križ.“ Kada bi to bilo tek tako moguće, kršćanstvo ne bi bilo ništa posebno. Kršćanstvo je odnos s Isusom Kristom koji postaje toliko dubok da: „Ne živim više ja, nego živi u meni Krist“, kako kaže sv. Pavao. I onda Krist u meni umire, Krist u meni uzima križ.
Ovo nas opet vraća na pitanje korizme: s kim si u odnosu? Što te udaljava od Boga? Toga se odreci. Uđi u odnos s Kristom preko molitve, sakramenata, posta, milostinje. To su sredstva za ulazak u odnos. Sredstva ne spašavaju. Krist spašava.
Don Mislav
