Spašeni od zaborava: Kulturna baština usorskog kraja
Piše: Marija Puljić
Kroz prethodna upoznavanja kulturne baštine, u različitim krajevima Bosne i Hercegovine (Posavina, Rama i Kupres), mladi, okupljeni kroz projekt Spašeni od zaborava, imali su priliku susresti ljude koji s ljubavlju i velikim ponosom čuvaju tradiciju i običaje te njeguju vrijednosti svojih predaka. Na sljedećoj stanici, koja je ovog puta bila u Usori, mladi su se također uvjerili da zaista svaki kraj ima posebne čuvare i čuvarice baštine. Te posebne duše susreli su ovog puta u Žabljaku. One su Antonija Martinović, profesorica razredne nastave i vijećnica Vijeća za mlade Vrhbosanske nadbiskupije, Ružica Ivić, umirovljena nastavnica hrvatskog jezika te Kata Marković, domaćica koja se bavi izradom narodnih nošnji i rukotvorina.
Na samom početku susreta, Antonija mladima predstavlja Ružicu kao osobu koja je najzaslužnija za očuvanje usorske tradicije i običaja, iako nije rođena u Usori. 
Naime, nastavnica Ružica je porijeklom iz Tovarnika (Srijema). Kao devetnaestogodišnja djevojka, udajom dolazi u Usoru, te tu, osim brige za svoju obitelj, velik trud ulaže i u rad s kulturno umjetničkim društvom “Izvor”. Svoju ljubav prema ovom kraju izlila je i u knjizi „Etnografija Usore“, u kojoj su sabrani običaji, pjesme i druge narodne vrijednosti. Već tu se moglo zaključiti da su mladi na pravom putu te da nisu mogli upoznati osobe koje bi im bolje mogle progovoriti o usorskoj tradiciji.
Dok Ružica započinje svoju priču o bogatoj baštini, Kata iznosi mušku i žensku narodnu nošnju. Ovom prigodom, mladi doznaju da je Kata majstorica u izradi nošnje te da su njeni radovi predstavljeni diljem svijeta. Šiva ju svojim rukama, te koristi pravo tkano platno, upravo onako kako se nekada radilo. Osnove veza je naučila od majke, a zatim je, kroz druženje sa starijim i iskusnijim ženama, usavršavala tehnike izrade. Ističe da je zahvalna Bogu za taj poseban dar, jer čim vidi motiv na slici ili drugoj nošnji, zna uraditi vez.
Dok mladi odijevaju narodne nošnje, Ružica pripovijeda kako je fra Ivan Frano Jukić (19. stoljeće) ostavio najstarije podatke o usorskoj narodnoj nošnji, kada je prolazio kroz ove krajeve: On kaže da je s desne strane Usore prešao na lijevu i opisuje nošnju ‘Hrvaćana’, koja se razlikuje na jednoj i drugoj strani. S lijeve strane Usore su živjeli „ćoćani“, a „bodulani“ s desne strane. Vječno su bili u međusobnom rivalstvu. – dodaje Ružica.
No, o izgledu najstarije nošnje malo tko danas zna, dok se nošnja iz novijih vremena izrađivala uglavnom od domaćih sirovina: lana ili konoplje. Kao i u drugim krajevima, i ovdje se razlikovalo misno i okokućno ruho. Misno ruho je bilo svečano, te se radilo podjednako pažljivo, kako za žene, tako i muškarce. Kada je u pitanju ženska nošnja, razlikovala se kod udate žene i djevojke. U osnovi nošnje je bijela košulja, zatim tkanica, pregača, benuk, oglavlje, čarape, opanci ili cipele te nakit. Svečanu košulju ili rubinu krasila je jačica (okovratnik) vezena raznovrsnim bojama i bopcima. Za usorski kraj su karakteristični geometrijski motivi, kojim se ukrašavao skut i rukavi haljine. Preko haljine su udate žene nosile vunene pregače, s uzdužnim prugama te dugim resama, dok su djevojke nosile tzv. cursku tkanicu, opašaj od tanko predene vune. Nošnju udate žene je upotpunjavala okruga (marama) koja se stavljala na glavu te je bila ukrašena raznobojnim vezom i cvjetnim ukrasima, a djevojke su nosile krpicu.
Bez obzira na to što je vrijeme bilo oskudnije dostupnim materijalima, nakit je uvijek bio jako važan ženama. Tako se istovremeno nosilo više vrsta ogrlica, te „zašaknice“, narukvice ispletene od raznobojne vune i perlica.
U osnovi muške nošnje bili su: košulja, gaće, široka tkanica, benuk, čarape, opanci i šešir te torbak ili šarpelj. Preko košulje, oko struka, nosila se tkanica, odnosno široki pojas od vune, pretežito pastelnih boja, a onda je preko išao benuk (prsluk) izrađen od domaćeg sukna.
Kada su u pitanju usorski običaji i motivi, neizostavno je spomenuti vezeni orah, koji je karakterističan samo za usorski kraj.
Vezeni orasi su imali jako veliku ulogu u životu mladih. Nekad su cure poklanjale momcima orahe. Međutim, nikada nijedna cura nije dala momku orah ako joj ništa ne znači i ako ne računa na njega. Nakon polnoćke, cura je također nosila orah jer bi se nakon mise ašikovalo. To su i majke znale te bi muzeverile s kim im sinovi ašikuju. Majka bi s fenjerom došla do para, a onda bi s njima razgovarala. Cura bi tada morala držati orah kako bi svekrva vidjela kako je ona rukata, odnosno vrijedna. Po izgledu oraha bi se cijenila čestitost cure. Cura bi ponudila svekrvi orah. Ako primi orah, onda je dobrodošla u njihovu kuću. A ako ne, onda joj je bolje da ne dolazi. – objasnila je Ružica.
Blagdani su uvijek bili vrijeme veselja i svečanosti. Tada su su pripremala i posebna jela, a gibanica s domaćim pekmezom s jabukama je u svakoj kući bila neizostavna. Na polnoćku bi svi išli, u kući bi samo ostala najstarija žena s najmanjim djetetom. Njega stavi spavati pod okićeni krizban na slamu. On simbolizira malog Isusa. – ispričala je Ružica. Pričati o narodnim veseljima, pjesmama, igrama i glazbalima ovog kraja, tek je neiscrpna tema. No, ovog puta, spomenut ćemo samo jako lijep i star oblik pjevanja, a to je „pjesma u tri“, koja se ne pjeva nigdje drugdje u Bosni i Hercegovini, osim u Usori.
Anegdote iz davnina mladima su izazivale osmijeh na lice, brojna pitanja, ali i čuđenje zbog toga što današnje vrijeme manjka veselim druženjima, zajedničkim radom i zajedništvom ukućana. No, svako vrijeme nosi svoje lice i naličje, ali jedno je sigurno. Istinske vrijednosti bi poput spomenutog veza na narodnim nošnjama trebale biti utkane u svaki život, nekada, sada i uvijek. To je ujedno i najvažnija poruka tradicije koju ove žene čuvaju od zaborava, te mladima svojim pričama i vrijednim radom nastoje prenijeti.
U tome se, naposljetku krije i bogatstvo cjelokupne usorske baštine, koja je još jedan dragulj u mozaiku kulturne raznolikosti i bogatstva Bosne i Hercegovine.
U upoznavanju kulturne baštine Usore sudjelovali su vršnjački edukatori Iris Vrdoljak, Danijela Jocović, Edi Ćefo, Matej Dužnović i Marko Bošnjak, predvođeni djelatnicima NCM Ivan Pavao II. Josipom Milanovićem i Marijom Puljić.
Projekt je podržan od stane Središnjeg Ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske
i Ministarstva za nauku, visoko obrazovanje i mlade Kantona Sarajevo.
