Bog i kufer

Čovjek je umro i kada je to shvatio, vidio je Boga kako dolazi s kuferom u Njegovoj ruci.

Dijalog između Boga i mrtvog čovjeka…

Bog: U redu sine, vrijeme je da krenemo.
Čovjek: Tako brzo? Imao sam puno planova.
Bog: Stvarno mi je žao ali, vrijeme je da krenemo.
Čovjek: Što imaš u tom kuferu?
Bog: Ono što ti pripada.
Čovjek: Ono što mi pripada? Misliš, moje stvari, odjeću, novac…
Bog: Te stvari nikada nisu bile tvoje, one pripadaju Zemlji.

Čovjek: Jesu li to moja sjećanja?
Bog: Ne, ona pripadaju vremenu.
Čovjek: Jesu li to moji talenti?
Bog: Ne. Oni pripadaju okolnostima.
Čovjek: Jesu li to moji prijatelji i obitelj?
Bog: Ne sine. Oni pripadaju putu kojim si išao.

Čovjek: Jesu to moja žena i djeca?
Bog: Ne. Oni pripadaju tvom srcu.
Čovjek: Onda to mora biti moje tijelo.
Bog: Ne. Ono pripada prašini.
Čovjek: Onda to sigurno mora biti moja duša!
Bog: Griješiš sine. Tvoja duša pripada meni.

Čovjek suznih očiju i sa strahom uzme kufer iz Božje ruke i otvori ga i ugleda kufer koji je prazan.
Slomljenog srca i uz suze koje su se slijevale niz njegove obraze, čovjek upita Boga…

Čovjek: Nikada ništa nije bilo moje?
Bog: Tako je. Nikada ništa nisi imao.
Čovjek: Pa onda? Što je bilo moje?

Bog: Tvoji trenuci. Svaki trenutak koji si živio bio je tvoj.