Je li se, ovoga Božića, Bog rodio u tvome srcu?

Kad čovjek malo zastane i promisli, zapita se, gdje sam ja danas, par dana nakon Božića, u odnosu na početak došašća. Jesam li se pomaknuo s mjesta odakle sam krenuo, ili se ukočio i ostao stajati držeći u rukama silna obećanja. Lako dajemo, ali teško ispunjavamo ono što kažemo. Riječi i djela su često kontradiktorna u svom odnosu. No, čovjeku je to jednostavno u njegovoj prirodi. To je pokazatelj koliko život zapravo nije lagana staza i koliko ne ovisi samo o čovjeku, nego i Bogu. Kada isplaniramo i želimo djelovati, često nas Božji prst zaustavi. Nismo vlasnici sami sebe, mi smo samo Božje oruđe u svijetu. Ali, da bi bio oruđe, čovjek treba biti spreman za borbu, izazove i poteškoće. Što onda, kao Božji sustvaratelj, mora učiniti? Odgovor je jednostavno – pustiti Stvoritelja u život. Pustiti kao što je to učinio sv. Pavao na putu u Damask. Doći Isusu kao što je to učinila preljubnica na koljenima. Pokajati se pred Gospodinom, kao što se pokajao Petar kada ga je triput zanijekao.

Što je Božić? Tko je Božić? Krist – Mali Bog (Božić) poziva svakoga od nas na buđenje, otvaranje i rađanje srdaca da bi On mogao ući 25. prosinca, nastaniti se i ostati. Zato se, kroz predblagdansko vrijeme, pripremamo misama zornicama, da bismo probudili naša srca. Zato misa polnoćka – bdjeti u noći i iščekivati dolazak Kralja u naš život. Jesmo li propustili, ili dopustili?

Dopustili smo kupovinu poklona, kolača, advent na raznim mjestima, uživanje u lampicama, svjećicama i okićenim gradovima; fotografije pored božićnog drvca, božićne proslave i zabave. Radovali se darovima Djeda Božićnjaka, i dok smo ih otvarali, Božić je pored nas došao i – prošao. Radovao se Krist što će se nanovo roditi u nečijem srcu, što će s nekim objedovati na dan svoga rođenja, što će s nekim zapaliti svijeće u čast svoga rođenja, kao što ih svatko pali, a taj netko je zaboravio pozvati slavljenika na njegovo slavlje. Krista smo propustili. Nije nam Gospodin „zamjerio“ naše pripreme, naše poklone i kolače. Ne, uopće! Radovao se s nama što čistimo, spremamo, i pripremamo. Ali, tražio je ponizno i čisto srce koje će ga pozvati. Jer, Isus je središte Božića. Isus je pravi Božić. Prava radost dolazi od Njega, koja isijava iz topline djeteta povijenog u betlehemskoj štalici. Svojim rođenjem, on obasjava sav nebeski svod da čovjek više ne hodi u tami nego da ima svjetlo koje mu osvjetljava staze. Što je mudrace dovelo do Isusa? Doveo ih je upravo sam Isus. Isijavanje ljubavi svoj odraz je pokazalo u zvijezdi koju su pratili na svom putu obraćenja. Da, put obraćenja je vođen Kristovom zvijezdom koja pokazuje put do Onoga koji daje život, jer narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku… (usp. Iz 9,1).

Božić je bio (i ostao) poziv na obraćenje, poziv da se otvore oči srca i uđe neizmjerna radost. Kada čovjek jednom istinski sretne Gospodina, nikada ga više neće napustiti. Postat će kao sv. Pavao – gorljivi evangelizator Evanđelja. Shvatit će da je kasno uzljubio Gospodina, i da je propustio toliko rođendanskih proslava 25. prosinca, bez Slavljenika. Ali, Krist – Kralj slave i svega stvorenoga, svaki dan pruža priliku da bude Božić u tebi i oko tebe. Njegov dolazak je tvoje obraćenje i hod u svjetlu kroz životne prepreke. Oni kojima se Isus rodio u srcu, pamte taj trenutak i zasigurno je njihov život iznutra preobražen. Na Božić, njihov život je ispunjen radosti zbog istinskog Božića, oni pričaju o Slavljeniku više nego o jelkama i okićenim gradovima. U svemu što činiš, pronađi Isusa – u svakodnevnim poslovima, pripremama i obavezama. U radostima, osmijesima i teškim trenucima.

Ovo vrijeme je obilježeno i početkom građanske nove godine, što opet rađa poziv na obećanja i odluke. Vrijeme slavlja, pjesme, prskalica i plesa. Kažu da je 31. prosinca „najluđa noć u godini“ u kojoj mase ljudi čekaju ponoć da uplove u neko novo razdoblje, vesele se nečemu novomu. Lijepo je radovati se. Gospodin poziva čovjeka na radost i kroz pjesmu i ples, ali traži od čovjeka da sve što čini, čini njemu na slavu. Biti kršćanin ne znači ispunjavati forme molitava, ili samo otići nedjeljom na svetu misu, već svaki trenutak živjeti u radosti života pred Bogom i pred čovjekom. No, nekako i ta obećanja tjeraju čovjeka da jača svoj karakter i izgrađuje sebe. Obećanje nam daje vjetar u leđa da ispunimo ono što smo rekli, da ne bismo povrijedili bližnjega, ali često i da bismo se pokazali i iskazali bližnjima. Ali, često se događa ono što smo već spomenuli, da ne ispunimo ono što kažemo – javlja se suprotnost i zbrka u mislima, riječima i djelima. Zaista je lijepo vidjeti kako se čovjek raduje životu i prilici da popravi nešto i poboljša u (svakoj) narednoj godini. Ali, na čemu gradi ono obećano? Na pijesku ili kamenu? Ako u svojoj mladosti počinješ graditi na stijeni, i u dubinama srca postaviš temelje s Kristom, onda nijedan vjetar ne može izbrisati tragove gradnje. Krist kao temelj ljudskoga srca treba biti temelj početka svake godine, da bi čovjek sve ono obećano, mogao izgrađivati čvrsto i duboko ukorijenjeno u Bogu. Krist treba biti temelj da bismo postigli povezanost misli, riječi i djela te sve obećano i ispunili. I tek onda će se na licima istinskog kršćanina prepoznati mladost njegovoga srca koje korača u vjeri, dan po dan, u svakoj godini. Sva svoja nadanja i čežnje, ciljeve i planove usmjeruje prema Kristu koji je alfa i omega – početak i kraj. Darovati sebe Bogu je najljepša odluka koju svatko od nas može donijeti u ovoj godini. I, ne tražiti ništa zauzvrat, jer On čini tako. Daruje sebe svakome od nas, a ne traži ništa zauzvrat. Samo zahvalnost zbog toga što se rodio za čovjeka.

Čovjek se često pronađe u moru misli gdje ne vidi veličinu i važnost svoga života i onoga što mu je pruženo. A, za toliko toga imamo biti zahvalni. Ako samo pođemo od nekih najosnovnijih ljudskih potreba do svega elitnog što posjedujemo. Zahvaliti prepunim srcem koje je ispunjeno Božjom ljubavlju za prošlu godinu, zahvaliti i tražiti blagoslov za narednu te živjeti u Kristu koji je Božić i Kristu koji ti daje svaki dan nove godine – neka budu odluke nekog novog čovjeka u tebi, čovjeka koji može odgovoriti na naslovno pitanje i reći, da – Božić se rodio u mome srcu.
Doživi Isusa i neka On postane i ostane tvoj Božić!

Filipa Lončar