Više radi, više ljubi i bliže si Bogu
Protekli vikend, od 29. do 31. ožujka u prostorijama Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. održana je duhovna obnova za djelatnike i vijećnike Vijeća za mlade Vrhbosanske nadbiskupije. Susret je predvodio i pripremio don Marko Šutalo, župnik župe Bezgrješnog Začeća BDM u Jablanici i župe Svih Svetih u Drežnici te predstojnik Teološko-katehetskog instituta u Mostaru.
U večernjim satima u petak program je započet Zazivom Duha Svetoga i kratkim nagovorom kroz koji je don Marko sve prisutne potaknuo na promišljanje o važnosti našega odnosa prema Bogu, bližnjemu i sebi. Govoreći o važnosti tišine posvijestio je koliko Boga pronalazimo u tišini hrama, odnosno tišini svoga srca i duše te koliko je potrebno svakodnevno odlaziti u tiho mjesto kako bismo čuli i prepoznali ono što Bog od nas traži. Ako čovjek prepozna sebe, mijenja i svoje ponašanje i odnose prema drugima – odriče se mrzovolje, ljutnje i srditosti, a daruje osmijeh, zagrljaj i lijepu riječ.
U subotu, nakon jutarnje okrijepe, program je nastavljen razmatranjem o prispodobi o Zakeju gdje su sudionici u grupama razgovarali o bitnim elementima teksta dolazeći tako do zajedničkog zaključka kako je bitno dobiti dar želje upoznati Isusa, a on taj isti prepoznaje i dolazi onome koji ga traži. Voditelj je, vođen riječima iz Evanđelja istaknuo kako je važno mjesto u kojemu radimo te kako naše riječi, jezik i ponašanje svjedoče o našemu kršćanskom duhu i životu. Nakon kateheze i rada u grupama upriličeno je Klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u kapelici sv. Ivana Pavla II., a nakon ručka i pauze realizirana i druga kateheza po istom principu. Ovoga puta, razmatranje i diskusija su vođene ulomkom iz Matejevog evanđelja o prispodobi o talentima u kojoj gospodar slugama daruje pet, tri i jedan talenta. Razgovarajući o važnosti darova i talenata koje nam je Bog podario, sudionici su došli do nekoliko stavki; kako je važno usavršavati i dijeliti ono što Bog daruje čovjeku, a ne zakopati i ne skidati odgovornost s onoga što nam je podareno nego rasvijetliti sliku o Bogu koji ljubi, i koji ne kažnjava, te kako svatko od nas treba biti ponosan jer smo Božji suradnici a ne sluge.
Susret je u subotu završen pobožnosti križnoga puta promišljajući o ljudskim križevima, patnjama te o snazi koji crpimo i tražimo u Gospodinu i na koncu svetom misom u kojoj se svećenik kratko osvrnuo na ulomak iz evanđelja o farizeju i cariniku koji dolaze pred Gospodina – farizej pravdajući zakonske propise koje je obdržavao a carinik tražeći milosrđe od Gospodina. Naglasio je kako nas prispodoba uči bitnim elementima – ako je čovjek ohol ne može moliti jer su vrata neba mala i uska da se samo na koljenima može ući, a ne uzdignute glave; tko svoga bližnjega prezire – ne može moliti, te kako se prava molitva ne odnosi na ljude nego na živoga Boga – ona treba biti upućena Bogu.
Po završetku misnog slavlja i večere, svi zainteresirani imali su mogućnost pogledati film Koliba shvaćajući koliko se Bog čovjeku daruje i pokazuje na različite načine koje ni sami često ne vidimo niti prepoznamo.
U jutarnjim nedjeljnim satima, duhovna obnova je zaključena slavljem nedjeljne svete mise u kojoj je, uz don Marka, koncelebrirao i ravnatelj Centra za mlade, vlč. Šimo Maršić koji je također sve vrijeme zajedno sa djelatnicima i prijateljima Centra crpio snagu u Kristovim riječima i njegovoj stvarnoj prisutnosti.
Don Marko se ovdje osvrnuo na nedjeljno evanđelje koje govori o Milosrdnom Ocu i Izgubljenom Sinu ističući kako je Bog svakome dao slobodu, pa tako i ovom izgubljenom sinu koji odlazi potražiti svoj put i odbacuje ono što mu Otac pruža. No, shvaćajući da je pogriješio, vraća se na onu stazu koju Gospodin stvara za njega. Važnost ove prispodobe ogleda se u tome da čovjek, ako gradi put bez Boga, mora negdje udariti glavom jer nema života bez Boga a sin koji je to shvatio imao je snage zamoliti svog Oca za oproštenje. Potaknuo je na razmišljanje o ponašanju nas samih prema roditeljima te kako je pouka evanđelja uvidjeti svoju pogrešku i razmisliti jesmo li dobro napravili. Zatražiti oproštenje i oprostiti – najveći darovi koje trebamo ugrađivati u sebe i pružati drugima.
Zahvaljujemo svim sudionicima, djelatnicima i Vijećnicima, kao i voditelju duhovne obnove na realizaciji ovog bogatog susreta te se nadamo da je svatko za sebe uzeo komadić evanđeoskog i korizmenog duha koji će umnažati dalje.
Filipa Lončar
