„Hoću da ljudi budu sretni“, kaže Bog

Imam li pravo biti sretan kad se svaki dan suočavam s toliko nepravde i nemira, s toliko bijede među ljudima? Pitanje koje me ne napušta. Osjećam se jadan svaki put kad ljudi preda me istresu svoju bijedu. Osjećam se nemoćan svaki put kad uronim u beskrajnu ljudsku nemoć da malo budu sretni.
Kako da pomognem, kad sam i sâm nevoljan i nemoćan? Kakva smisla ima sve to? Zar smo svi osuđeni na to da budemo nesretni? Zar je onda sve stvorenje samo jedan promašaj?

„Kad vidim da su ljudi sretni,
ja sam na cilju“, kaže Bog.

„Ovo je bio smisao moga stvaranja:
čovjekova sreća“, veli Bog.

„I trebam sretne ljude
da usrećuju druge“.

Moja najdublja želja je ljude usrećivati. Ali znam i često sam to doživio: kad se i sam nasučem i imam velikih briga, kad su i u meni pogašena sva svjetla, ne mogu više pomoći ni jednomu čovjeku. Vrata su pozatvarana. Mrači se, pada noć. Nema nikakva svjetla na vidiku. I ja stojim među mnogim ljudima koji uokolo lutaju, isto tako obeshrabren, razočaran, isto tako beznadan.
Ruke ne nalaze više ruke.
Srca ne nalaze više srce.

Želim biti sretan da usrećujem druge.

Želim biti sretan na posve jednostavan način, jer sreća se sastoji od mnogo dijelova, a jedan dio je uvijek premalen.

Sreća koja meni nedostaje je sreća drugoga.

Ali postoji uzajamno djelovanje. Što više činim za druge, i što više sebe dajem, to se više osjećam slobodnim i sretnim. Kad zaboravim sama sebe, zaboravim i vlastite brige, i kad po brigama drugoga ponovno upadnem u vlastite brige, one su uvijek mnogo manje.

Phil Bosmans