Kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, 4. siječnja 2012.
U božićnom smo liturgijskom vremenu, koje započinje 24. prosinca navečer bdjenjem a zaključuje se proslavom Krštenja Gospodinova. To je kratko vremenskog razdoblje, ali obiluje proslavama i otajstvima i u svom središtu ima dvije velike Gospodinove svetkovine: Božić i Bogojavljenje. Sam naziv tih dvaju blagdana govori o čemu je riječ. Božić slavi povijesni događaj Isusova rođenja u Betlehemu.
Bogojavljenje, koje se kao blagdan javilo na Istoku, označava jedan događaj, ali nadasve jedan vidik otajstva: Bog se objavljuje u Kristovoj ljudskoj naravi i to je smisao grčke riječi epiphaino, postati vidljiv. U toj perspektivi, Bogojavljenje doziva u pamet više događaja koji imaju za temu Gospodinovo očitovanje: na osobit način poklon mudraca, koji u Isusu vide samog Mesiju, ali također krštenje na rijeci Jordanu sa svojom teofanijom te čudo na svadbi u Kani, prvo “znamenje” koje je Krist učinio. Jedna prelijepa antifona iz časoslova sjedinjuje ta tri događaja oko teme zaručničkog odnosa Krista i Crkve: “Danas se Crkva pridružuje svome nebeskom Zaručniku, jer je na Jordanu Krist oprao njezine grijehe; mudraci hrle s darovima na kraljevsku svadbu, a uzvanici se obradovaše vidjevši vodu pretvorenu u vino” (antifona Jutarnje). Možemo reći da se na blagdan Božića ističe Božja skrovitost u poniznosti čovještva, u betlehemskom djetešcu. U Bogojavljenju se, naprotiv, ističe njegovo očitovanje, Božje objavljenje po istom tom čovještvu. Ponajprije se zapitajmo: koja je prva reakcija na taj čudesni zahvat Boga koji postaje djetetom, koji se utjelovljuje? Smatram da prva reakcija ne može biti ništa drugo doli radost: “Radujmo se svi u Gospodinu, jer je na svijet došao Spasitelj”, tako započinje misa u božićnoj noći, a upravo smo čuli riječi koje je anđeo uputio pastirima: “Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!” (Lk 2, 10). To je tema kojom započinje evanđelje, i to je ujedno tema kojom se ono zaključuje jer će Uskrsli Isus koriti apostole upravo zato što su žalosni (usp. Lk 24, 17) – što je nespojivo sa činjenicom da on ostaje zauvijek čovjek. (…)
Ali učinimo korak naprijed: odakle izvire ta radost? Rekao bih da se ona rađa iz zadivljenog čovjekova srca koje promatra kako Bog djeluje u povijesti, to je radost koja se rađa iz promatranja lica onoga malog djetešca jer znamo da je Božje lice trajno prisutno u našem čovještvu, za nas i s nama. Božić je radost jer vidimo i konačno znamo da je Bog dobro, život, čovjekova istina o da se spušta sve do čovjeka da ga uzdigne k Sebi: Bog postaje tako blizak da ga se može vidjeti i dotaknuti. Crkva razmatra to neizrecivo otajstvo i liturgijski tekstovi ovog vremena protkani su divljenjem i radošću; sve božićne pjesme izražavaju tu radost. Božić je točka u kojoj se nebo i zemlja združuju, a razni izrazi koje čujemo u ovim danima ističu veličinu onoga što se zbilo: ono što je bilo daleko – Bog se činio vrlo dalekim – postalo je blisko; “nedokučivo želi biti dostupno, On koji je postojao još dok vremena nije bilo započe postojati u vremenu, Gospodin svemira, otkrivajući veličinu svoga veličanstva, uze narav sluge” – kliče sveti Leon Veliki (Govor 2 o Rođenju Gospodnjem, 2.1). U tome Djetešcu, potrebitom svega, ono što Bog jest: vječnost, snaga, svetost, život, radost, sjedinjuje se s onim što smo mi: slabost, grijeh, trpljenje, smrt.
Božić je tako blagdan u kojem Bog postaje tako blizak čovjeku da dijeli s njim sam čin rađanja, da bi mu objavio njegovo najdublje dostojanstvo: da je dijete Božje. I tako čovjekov san otpočet još u raju – htjeli smo biti kao Bog – ostvaruje se na neočekivan način ne po čovjekovoj veličini koji ne može postati Bog, već po poniznosti Boga koji silazi i tako ulazi u nas u svojoj poniznosti i uzdiže nas k pravoj veličini svoga bića A gdje se to na stvaran način uprisutnjuje ta čudesna razmjena, da djelujeu našem životu i učini ga životom prave djece Božje? Odgovor glasi: u euharistiji. Kada sudjelujemo na misi mi prikazujemo Bogu kruh i vino, plodove zemlje, da ih on primi i preobrazi dajući samoga sebe i dajući se nama za hranu, da primanjem njegova Tijela i Krvi sudjelujemo u njegovom božanskom životu.
Izvor: www.vatican.va
