Može li se sreća naučiti?

Može li se čovjeka koji tužno i turobno gleda u svijet, načiniti otvoreno, radosno stvorenje koje prihvaća život? Može li se učiti misliti svijetle misli? Je li moguće baciti sjene iza sebe i pogledati suncu u lice, sunčanoj strani života, radostima ljudskog življenja, lijepim i ugodnim stranama ljudske egzistencije?

Moguće je, ali ne bez truda!

Mora se željeti – mora se željeti biti sretan. Čovjek se oko toga mora truditi. Svakodnevno i neprestano počinjati od početka, čak i onda kad sami sebe ne podnosimo, kad se predamo raspoloženju propasti svijeta; kad bismo se najradije zavukli u krajnji kut našega bića – da nas nitko ne smeta, nitko ne primjećuje, da tupo i sumorno slušamo sami sebe. Upravo je tada važno misliti svijetle misli, htjeti biti sretan.

Nije lako željeti jasnoću ako se to odmalena nije učilo. Međutim, čovjek nije sam. Postoje bližnji koji u tome mogu pomoći; postoje prijatelji, koji nas hrabre; postoje sati kad bismo sami sebi najbolje pomogli postati jasni i svijetli, ako smo voljni pomoći drugima.

Tko je nekome potreban, tko je drugome savjetom i činom pri ruci, ima najbolje šanse otresti se mračnoga a prigrliti svijetlo. Dobrom čovjeku, spremnom pomoći, sja svjetlo.

Adalbert Ludwig Balling, Svjetlo za tmurne dane