Nada koja odmara

U svom obraćanju vjernicima na Općoj audijenciji, papa Franjo je jednom govorio o kršćanskoj nadi. Danas nam je ona prijeko potrebna. Jedna od kršćanskih kreposti koje je potrebno zadržati i izgraditi u vremenu izolacije, ali i vremenu dubljeg promišljanja o Bogu.
Danas još više i intezivnije razmišljamo o ljudskom postojanju –o smrti i životu. Upravo je o tome govorio i papa Franjo u svojoj katehezi. Poziva na kršćane pune nade. Jer, neki vjeruju da je sva sreća u mladosti a da je život polako propadanje. Drugi, pak, smatraju da su naše radosti samo sporadične i prolazne, a da je u život ljudi utkan besmisao. To su oni koji na tolike nesreće kažu: “Život nema smisla. Naše životno putovanje je besmisleno”. Ali, mi kršćani to ne vjerujemo. Vjerujemo da na čovjekovu obzoru postoji sunce koje svijetli zauvijek. Vjerujemo da naši najljepši dani tek dolaze. Više smo ljudi proljeća nego jeseni. Zapitajmo se, svatko za sebe, u svom srcu, ovo jutro – jesam li ja čovjek proljeća ili jeseni? Što više opažamo? Požutjelo lišće ili klice novoga svijeta?
Zapitajmo se gdje se nalazimo u ovom neočekivanom, i teškom vremenu.

Ponekad je teško usmjeriti svoje misli na dobro, ali ljudski strah ne smije nadvadati kršćansku nadu. Potražimo pozitivno u svemu što nam dolazi pred put i dajmo životu klice novoga svijeta, a žuto lišće ostavimo za jesen. Živimo za danas.

Priredila: Filipa Lončar