Usora – Bosanska Toscana
Teško je izdvojiti nešto posebno kada je srcu sve što ima veze s time posebno. No, Općina Usora je dobila ime po istoimenoj rijeci Usori koja kroz nju protiče. Točnije Usora se nalazi između gradova Doboja i Tešnja.
Oni koji nikada nisu čuli za Usoru, postoji velika mogućnost da su malo usnuli na satu povijesti tijekom školovanja. Razlozi takvog promišljanja leže u tome što pitomo i bogato područje Usore bilo nastanjeno još u paleolitiku, a prvi put, prema povijesnim vrelima, se spominje 1225. godine u pismu pape Honorija III. U srednjem vijeku je Usora nije obuhvaćala samo današnje područje nego i mnoga druga. Zajedno sa Soli, Usora je nerijetko imala na čelu i svog posebnog bana. Danas u Usori živi negdje oko 6.500 stanovnika.Taj broj je malo manji u odnosu na stvarnu situaciju. Trend iseljavanja stanovnika zahvatio je i Usoru.
Katolička Crkva prožima sve sfere razvoja usorskog kraja još od 13. stoljeća kada Usora dobiva status župe. Danas, Usora više nije župa nego se u njoj nalazi više župa, a ona koju izdvajam jest župa Sivša. Godine 1784. u Sivši je utemeljena kapelanija koja je 1802. proglašena župom i kao svoje nebeske zaštitnike slavi sv. Antu Padovanskog i sv. Roka. Također, ima svoje tri filjale: Alibegovce (sv. Franjo Asiški), Blaževce (Uzvišenje svetoga Križa) i Omanjsku (sv. Nikola Tavelić).
Iseljavanjem stanovništva, zvuke izvorne glazbe, smijeha i veselja mještana zamijenila je tišina koju mladi (koji su ostali) nastoje promijeniti. Uvijek iznova pronađu način kako oživjeti i uveseliti mjesto u kojem žive. Iako mladi nemaju mnogo izbora, fascinantno je kako se uvijek iznova rađa neki novi sadržaj za mlade. Kulturno umjetnička društva nastoje održati uspomenu na bogatu tradiciju. Mladima se nude i razne sportske aktivnosti, glazbene aktivnosti. Posebno se izdvaja i frama Sivša koja unatoč svim okolnostima i preprekama drži mlade na okupu i uči ih onom najvažnijem, prijateljstvu, ljubavi i Bogu. S oprezom se može reći da vjera i Crkva predstavljaju nešto jako bitno. Jedni imaju tradicionalnij pristup, dok drugi aktivno i gorljivo, to ne da žive, nego svjedoče svojim životom (a da toga nisu ni svjesni). Crkve su, možda namjerno da ih ljudi uvijek zapaze i da se sjete čemu trebaju težiti, izgrađene na vrhovima brežuljaka.
Usora može poslužiti kao smiraj duši koja traga za smislom i odmorom. Svi ti brežuljci, doline i ravnice kao da su narisane s mnogo ljubavi i pažnje. Jedan mladi bosanski franjevac nedavno je krasni usorski kraj nazvao bosanskom Toscanom. Priroda je predivna, a društvo…nemojte se iznenaditi ako vas ljudi budu pozdravljali u prolazu iako vas ne poznaju. Tko na Usoru ostane ravnodušan, pitanje je ima li dušu uopće. Zato, ako imate priliku i mogućnost, istražite šta Usora nudi, posjetite je i uvjerite se sami.
Žaklina Brnadić
