Arijan: Vratio se svijet na tvorničke postavke
Ljubitelji knjige i lijepog govora, učenici trećih razreda Opće-realne gimnazije KŠC-a „Sv. Josip“ Sarajevo u sklopu izborne nastave Hrvatski jezik i književnost u suradnji s profesoricom Emilijom Pavićević odlučili su ove, svima teške dane, obogatiti ponekom lijepom i poticajnom rečenicom. Biti kod kuće odgovornost je svih nas i koliko god to bilo neočekivano, dajemo vam jedan od brojnih načina kako iskoristiti vrijeme na pozitivan način. Njihova pisma su pisma svima nama, promišljanja i topla riječ koju nam šalju… Pismo koje smo dobili na samome početku situacije izazvane koronavirusom, donosimo u nastavku.
Pišem ti ovo iz udobnosti svoga doma…
… u kojem sam zarobljen proteklih pet dana, već sam zaboravio kako izgledaju ulice moga rodnog grada Sarajeva. Nalazim se izgubljen u svijetu mašte, a s obzirom da nisam imao mnogo kontakta s vanjskim svijetom odlučio sam se okrenuti sebi i mom najstarijem prijatelju, mom umu.
U ovih pet dana uspio sam otkriti novu boju, dušu koja se zapravo nalazila u meni, moje pravo ja i novi recept za fabulozne mafine sa čokoladom. Kao što možeš vidjeti karantena dobro utječe na mene gledajući sve stvari koje sam postigao do sada, no ne mogu te lagati, nedostaje mi ljudski kontakt, taj istinski osmijeh prouzrokovan nekom neukusnom šalom mojih prijatelja, grdnja profesora kada napravim neki lapsus. Toliko sam postao usamljen da sam zapravo slagao o svim svojim uspjesima tijekom ove karantene, nisam otkrio novu boju, nisam pronašao svoju dušu, svoje istinsko ja, zapravo sam sate provodio gledajući serije i filmove i slično.
Ponadao sam se da će nas opasnost ovog virusa podariti prilikom otkrića samih sebe, produhovljenja, vremena podarenog samo nama, ali nasuprot svemu što sam vam do sada napisao ipak sam shvatio jednu važnu stvar, mi koji se trenutno nalazimo u samoizolaciji nismo u zatvoru, mi smo zapravo napokon slobodni da budemo ono što jesmo, ono što smo oduvijek htjeli biti, jer vidite dok se nalazimo u ovom svijetu samoizolacije nema nitko tko nas može gledati, osuđivati, pratiti naše pokrete, mi smo slobodni od predrasuda ovog okrutnog svijeta, slobodni da budemo, MI.
Morat ću ti se ispričati za početak ovog pisma, nisam imao priliku razgovarati sa ljudima dugo pa sam morao izbaciti sve osjećaje koje sam čuvao u sebi ovo vrijeme, htio sam te pitati, jesi li čula o divnim stvarima koje se događaju po svijetu, odsustvom ljudi u Veneciji pročistili su se kanali, vratili su se labudovi, u Italiji su se pojavili divlje svinje po ulicama, i možda je ovo samo znak da kad bismo mi nestali jednog nesretnog dana ovaj svijet bi se vratio u njegovo originalno stanje, na njegove tvorničke postavke, jer vidite mi smo ti koji su došli prirodi u njen svijet i uništili ga, mi smo razlog za silno zagađenje u svijetu, mi smo razlog prljave Miljacke i prljavih kanala Venecije.
Međutim, opet sam se pronašao u nezaustavljivom tsunamiju vlastitih misli, trebao bih ti se ponovno ispričati za silni napad riječi. Trenutno je datum 25. 3. 2020. i ne znam kada ćes dobiti ovo opsežno pismo ni kada ću ga uspjeti poslati gledajući kako ne mogu izići iz svog divnog jednosobnog stana, ali nadam se da znaš da sam mislio o tebi u ovim teškim satima želje i umora. Sate i sate provodim gledajući u isti bijeli zid, gledajući kroz prozor u sve neobrazovane građane ove divne države koju zovemo Bosna i Hercegovina, naravno koristim taj naziv kako bih naglasio sebičnost moga naroda koji smatra da je pokupio svu pamet svijeta i da je glup ako posluša vlasti koje mu govore da se samoizolira na četrnaest dana kako bi osigurao sigurnost svoje obitelji i prijatelja.
Izgleda da sam opet skrenuo sa teme ma cheri, pokušat ću ti poslati ovo pismo prvom prilikom koja mi se ukaže, nadam se da ova teška situacija u svijetu neće trajati još dugo, a usput kada ti već pišem sve, uočio sam da da me boli grlo zadnjih par dana i da mi curi nos, tako da u slučaju da je zapravo COVID-19 poželi mi sreću, a ako ne vidimo se ubrzo.
S ljubavlju,
Arijan Sivori-Brekalo
