Emotivno sjećanje mladih iz BiH na sv. Ivana Pavla II.

Rijetko tko zna da je sv. Ivan Pavao II., osim što je poznat kao izuzetan čovjek, papa i svetac, kao mladić puno radio u kamenolomu, uživao u skijanju, planinarenju i veslanju. Odličan student glume, a kasnije i glumac, te student poljske književnosti, svojim radom i djelovanjem uvijek će ostati zapamćen kao- papa mladih.

Kada smo pitali mlade iz Bosne i Hercegovine koja im je prva asocijacija na spomen njegovog imena, mnogi od njih su kazali dragost i nježnost, ljubav, mir, povjerenje, poniznost, prijateljstvo, radost, ljubav za mlade. I zaista, sve ovo jeste zapravo sv. Ivan Pavao II. kojem danas, 18. svibnja kroz različite online sadržaje želimo obilježiti i proslaviti 100. rođendan. Unatoč godinama, svim životnim izazovima s kojima se suočavao kroz svoj rad i djelovanje, slabosti i bolesti, svetac po kojemu Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. nosi ime uvijek je ostao mlad u srcu i uživao u komunikaciji s mladima, što su nam potvrdili i prijatelji Centra za mlade Ivan Pavao II. koje smo povodom obilježavanja 100. rođendana sv. Ivana Pavla II. zamolili da podijele s nama svoje uspomene, emocije koje ih vežu za sveca koji je poznat po tome da se i jedna planina na Sjevernom polu zove njegovim imenom u čast 25. godina njegove papinske službe.

Tomislava Banić Haas, dugogodišnja je prijateljica Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II., nekadašnja predsjednica Udruge katoličkih studenata Emaus koja na početku razgovora otkriva kako je sv. Ivan Pavao II. osoba o kojoj ne treba posebno pričati, jer osim što je obilježio jedno doba, emotivno je obilježio i njen život.
„Moja prva prilika da uživo sudjelujem na sv. misi sa sv. Ivanom Pavlom II. zbila se 1994. godine u jeku rata u BiH, pri njegovoj posjeti Zagrebu. Četiri ratne godine, četiri godine gimnazije, provela sam u Hrvatskoj, u malom gradiću Omišu u Dalmaciji. I baš tog rujna 1994. godine bila sam u Zagrebu i slučajno dobila priliku ostati i nazočiti misi s papom Ivanom Pavlom II.“- kazala je Tomislava sjećajući se kako je baš te iste godine njena mama uspjela kroz tunel izaći iz Sarajeva i doći u Dalmaciju da ju posjeti, prvi put nakon 2 godine i 3. mjeseca.

„U jeku rata, našeg nedostajanja, sv. Ivan Pavao II. bio je svjetlo, ohrabrenje i nada. I to mi je ostao zauvijek. Osim susreta u Zagrebu, imala sam priliku vidjeti ga još nekoliko puta, sudjelujući na raznim susretima i sv. misama s njim, poput Svjetskog susreta mladih u Parizu, 1997. godine, prvom putovanju nakon rata, posjetu Ivana Pavla II. Splitu, godinu dana kasnije, te vidjeti ga i na jubilarnom susretu studenata 2000. godine u Rimu.“- nastavila je Tomislava, ne skrivajući emocije koje je vežu za sveca kojeg su voljeli mladi. Naglasivši kako joj je u srcu posebno urezan susret sv. Ivanom Pavlom II. sa Sarajlijama u izmučenom gradu Sarajevu, 1997. godine, kojima je iznad svega trebalo ohrabrenje. „Tada sam bila s tatom, dugo smo pješačili, ali i upijali srcem svaku njegovu riječ.“- bila je iskrena, te za kraj dodala kako na ovome svijetu nema više njenih roditelja, kao ni Ivana Pavla II., ali da i dalje u njenom srcu ostaju najljepše uspomene na mise sa sv. Ocem i njene roditelje, baš kao i njegovo ohrabrenje i nada.

Osim Tomislave, predivne uspomene na Ivana Pavla II. ima i Emanuela Buzuk koja priznaje da njegov pohod Sarajevu, ’97. godine iako nije shvaćala jer je bila djevojčica, imao je veliku težinu jer je ponovno vidjela svoj razrušeni grad nakon izbjeglištva, ali i zato što je svjedočila zajedništvu i molitvi na Koševu. „S vama smo, rekao je dobri Papa, i uistinu sam tek kasnije shvatila da je Papa omogućio cijelom svijetu da vidi patnje moga grada i da nam podari svoju blizinu. Svi kasniji susretu s Papom, kroz susrete Svjetskog dana mladih, pružali su ljepotu mladosti, različitosti, vjere i molitve ali samo ovaj prvi je u mom srcu ostao osoban i posvećen samo meni i mome gradu.“- kazala je Emanuela Borić koja je bila iskrena i rekla da sama pomisao na papu Ivana Pavla II. u njoj priziva dvije riječi: Mir vama!

S Tomislavom i Emanuelom slaže se i njihov prijatelj, ali i prijatelj Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II., Kristijan Hrgić koji kaže da čovjek u životnoj i poslovnoj žurbi rijetko kad zastane i osvrne se unatrag da promisli i barem na tren vrati u trenutke i događaje koji su obilježili razdoblje mladosti i traženja samoga sebe.

„Sama pomisao na papu Ivana Pavla II. pokrene u meni neobjašnjivu duhovnu energiju koju je on prenosio na mene kao mladog čovjeka i kao čovjeka koji je najteže adolescentsko doba prošao bez svoje obitelji koja je bila u ratnom Sarajevu. Njegova topla riječ otvarala je svaka vrata tako i vata moje duše, njegove riječi su bile utjeha i snaga za moje dječačke snove, da moji roditelji prežive rat i da ponovno svi budemo na okupu.“- bio je iskren Kristijan koji također naglasio kako je poseban trenutak u njegovom životu bio papin posjet Sarajevu.

„Njegovo zalaganje za mir i pomirenje te činjenica da je u svojim službenim nastupima 263 puta govorio o Bosni i Hercegovini, govori da je on bio naš i moj istinski prijatelj. Na susretu sam volonterski radio na pripremi stadiona Koševo s mnoštvom ostalih mladih volontera. Sam trenutak ulaska pape na atletsku stazu stadiona Koševo i njegov osmijeh ostat će mi jedna od najljepših uspomena u životu.“- istaknuo je Kristijan te još jednom naglasio kako je sv. Ivan Pavao II. bio i ostao neponovljiv prijatelj mladih, vjerujući da danas mnogi mladi mu upućuju svoje molitve i nakane i da ih on s radošću prima i prosljeđuje dragom Bogu.

Osim fotografija koje je vrlo rado podijelila s nama, Ana Huml Žontar rado se prisjetila i svojih uspomena o sv. Ivanu Pavlu II. čije ime nosi naš Centar. Ističući kako imamo velikog zaštitnika koji je mlade imao posebnu u srcu, ispričala nam je kako joj je bilo na tri Svjetska dana mladih (World Youth Day – WYD); u Manili 1995., Parizu 1997. i Rimu 2000. godine.

„Svjetski dan mladih sveti Otac Ivan Pavao II. ustanovio je 1984. godine kao mjesto i vrijeme u kojem će se svake dvije do tri godine okupiti mladi iz cijeloga svijeta na različitim destinacijama i taj dan se i danas obilježava. Papa je mlade nazvao “jutarnja straža” i volio se družiti s njima. Kako je rekao jednom prilikom, s njima se i sam osjećao mlad. Ja sam tome mogla svjedočiti iz prve ruke.“- započela je svoju priču Ana.

„Papa osim što je volio mlade volio je cijeli svijet. Brinuo je za svjetski mir i neumorno podizao svoj glas protiv nepravde, ratova i za zaštitu Života po svaku cijenu. Ja sam rat u Sarajevu dočekala sa svojih 20-tak godina, no bez obzira na sve strahote koje smo preživljavali svakodnevno, Sveti Otac nam je redovito slao svoje poruke ohrabrenja i blizine. To je i utjecalo da se mi, kao mladi katolici udružimo, organiziramo, povežemo i hrabrimo u Kristovo ime.“- nastavila je Ana kazavši kako su zapravo tako i začele klice Centra koji je kasnije sagrađen i predstavlja spomenik zahvale svim mladima grada Sarajeva, kardinalu koji ih je podržavao i sv. Ocu Ivanu Pavlu II. koji ih je hrabrio tijekom čitavog rata.

„Prvi i najvažniji susret sa sv. Ocem odigrao se u Manili, na Filipinima, 1995. godine gdje sam kao delegat mladih katolika zajedno s prijateljicom i kolegicom predstavljala našu zemlju na Svjetskom danu mladih. Program je bio prelijep, susreli smo mlade delegate iz gotovo svih država svijeta. Ali najljepši trenutak odigrao se prilikom bdjenja koje se održalo večer prije glavne sv.mise“- prisjetila se Ana koja je zajedno s 5 milijuna ljudi, kao delegat zajedno s ostalim delegatima iz cijeloga svijeta imala priliku biti blizu sv. Oca što je bilo neprocjenjivo. „Cijelo mnoštvo klicalo je John Paul due ( due -2), We love You!” a on je ozaren mahao i vrtio svojim štapom i sijao svjetlom mladića koji uživa u toj silnoj ljubavi koju mu mladi šalju. Kasnije sam saznala da je ovo bio najmasovniji susret ikada. Ali ono što je slijedilo meni osobno je obilježilo cijeli život.“- nastavila je.

„Nas delegate, mlade katolike iz ratom pogođenih zemalja, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Kosova odabrali su da pred tim silnim mnoštvom i sv. Ocem iznesemo svoje svjedočanstvo vjere, povjerenja i pomirenja. Ja sam odabrana da to riječima i napravim. Ne sjećam se točno što sam sve rekla ali se kao danas sjećam rečenice: “Mi smo za mir!” i gromoglasnog pljeska podrške koji je uslijedio nakon svake rečenice u kojoj sam svjedočila o Kristovoj ljubavi, blizini i Miru među nama koji nam je dragi Bog darovao u tim teškim trenucima usred strahovitog rata koji je nama, mladim ljudima u najljepšim godinama, bio tako iznenada nametnut. Nakon toga zavladala je tišina, okrenuli smo se prema sv. Ocu, a on nas je pozvao k sebi i svakoga od nas zagrlio očinskim zagrljajem utjehe i blizine. Ovaj zagrljaj je imao posebno značenje jer je to bio zagrljaj upućen mome napaćenom narodu i dragoj domovini.“- kazala je naglasivši kako je Papa želio posjetiti Bosnu i Hercegovinu 1994. godine, ali mu to nije bilo omogućeno zbog sigurnosnih razloga, te kako je nakon ovog događaja uvijek koristila priliku da bude u blizini sv. Ivana Pavla II.

„Sv. Otac je napokon posjetio Sarajevo 1997. godine gdje je na sv. Misi na kojoj sam prisustvovala i koja je bila održana na stadionu na Koševu, izjavio ono što je cijelo vrijeme i molio – da nikada više ne bude ratova, mržnje i nesnošljivosti! Hodočastila sam na još dva svjetska dana mladih koja su održana u Parizu 1997. godine i Rimu 2000. godine. Nakon toga sam stupila u brak i od tada više nisam bila više tako mlada za nove avanture s mladima, ali sam ostala u kontaktu sa svima uz svu podršku za ono što je uslijedilo prilikom formiranja Centra i Udruge Emaus.“- poručila je Ana, prijateljica Centra za mlade, koja je u svojoj poruci za kraj istaknula:

„Dragi mladi prijatelji, djelatnici, podupiratelji, volonteri i svi oni koji pomažu da Centar i dalje živi i promiče ovu ideju sv. Oca Ivana Pavla II. – da rata više ne bude – hvala vam! Pratim vas, molim za vas a sada sam presretna da i moja djeca sudjeluju u vašim programima. To smo sanjali, za to se molili. Neka Centar uvijek bude svjetionik koji pokazuje Put prema Kristu, Zajedništvu, Miru i Pomirenju kako nas je učio naš Sveti Zagovornik čije ime ponosno nosi.“- zaključila je čestitavši rođendan dragom našem „uvijek mladom“ papi Ivanu Pavlu II.

Ivana Žeger, također dugogodišnja prijateljica Centra za mlade ističe da je papa Ivan Pavao II. ostavio jak pečat u njenome vjerskom životu i da ju za njega vežu ljubav, ljubav prema mladima i ljudima. Svojim primjerom pokazao je pravo značenje Kristovih riječi, pokazao je što je oprost itd. Najveći i najupečatljiviji događaj koji ju veže za ovog sveca je susret u Sarajevu.

„Puno se toga pripremalo za njegov doček programa, čišćenja Bogoslovije i sl. Sjećam se da smo svi izašli na glavnu ulicu da ga pozdravimo kad je prolazio u svome papamobilu ulicama grada. U crkvi smo dobili bijelo žute zastave kojima smo mahali i pozdravljali papu Ivana Pavla II. Srce je lupalo, veliko uzbuđenje me obuzelo i srce se ispunilo veliko radošću i ponosom“- prisjetila se Ivana Žeger koja kaže da noć prije sv. mise zbog uzbuđenja nije dugo mogla zaspati. Zanimljivost sa susreta u Sarajevu je kaže i to što su se tijekom mise promijenila četiri godišnja doba- od kiše, vjetra, snijega i sunca kao da nebo šalje neku poruku.

„Vijest o njegovoj smrti čula sam nakon izlaska sa sv. mise iz crkve i moram priznati da sam bila jako tužna, iako svjesna da je bio bolestan i star. Pomislila sam tada da nikad više ovakav papa neće postajati. Iako sam poslije imala priliku sresti i papu Benedikta i papu Franju, za koje također imam posebne osjećaje, papa Ivan Pavao II. u mome srcu ipak ostaje veliki papa“- rekla je ona naglasivši da joj je velika čast što je imala priliku biti djelatnicom Centra za mlade koji nosi njegovo ime i koji promovira i živi njegovo djelo i lik. Ispričala je i svoje iskustvo posjete Rimu gdje je s ravnateljem vlč. Šimom Maršićem i djelatnicima imala priliku sudjelovati i na beatifikaciji pape Ivana Pavla II. Ljubav koju gaji prema ovome svecu prepoznali su i njeni prijatelj koji su joj ratnih godina poklonili metalni privjesak s likom sv. Ivana Pavla II. na jednoj strani, te papinim križem s druge strane kojeg još uvijek čuva kao vrijednu uspomenu. 

Ivana Vidović, također nekadašnja djelatnica i prijateljica Centra za mlade Ivan Pavao II. kazala je: “Iako smo se spremali na susret s papom Ivanom Pavlom II., te 2005. godine prilikom Svjetskog susreta mladih u Kolnu, njegov odlazak Gospodinu učinio je da se to ipak ne dogodi. Nekoliko godina kasnije imala sam priliku sudjelovati na sv. Misi njegove beatifikacije. Kako bih opisala svoj doživljaj ovog pape? Jednostavnost, blagost, mir koji proizilaze iz ljubavi. I ukoliko me danas pitate što mi najčešće odzvanja u mislima a vezano je uz njega, to su upravo ove riječi: Ljubav mi je sve objasnila, ljubav sve riješila – stoga obožavam tu Ljubav, ma gdje da prebiva.”- bila je iskrena Ivana. 

Svoje emotivne uspomene na kraju je s nama podijelila i Sandra Bjelan Guska, također dugogodišnja prijateljica Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. koja je na samome početku svoga razgovara kazala da iako je odrastala u nekatoličkoj obitelji, uvijek ju je fascinirala reakcija članova njene obitelji na spomen Ivana Pavla II. Ono što je na njihovim licima mogla vidjeti i ono što su o njemu govorili, zapravo su njene prve asocijacije i sjećanja na njega: blagost, dobrota, ljudskost,…

„Kada sam se odlučila krstiti u katoličkoj Crkvi, Sarajevo se pripremalo za prvi dolazak pape Ivana Pavla II. Razmišljala sam neko vrijeme o svojoj odluci i o njoj „razgovarala“ s Papom u svojoj mašti. Željela sam se posavjetovati s njim jer ga „poznajem još iz djetinjstva“ i činilo mi se da tako važnu odluku mogu povjeriti onome o kojem su članovi moje obitelji s blagošću i uvažavanjem govorili. U godini kada je Papa došao u Sarajevo, ja sam krštena.“- svoje dirljivo iskustvo započela je Sandra i nastavila.

„Nije moj život u svakom trenutku i istim intenzitetom bio povezan s Papom, ali je bio njime preplitan s vremena na vrijeme. Kada je Papa pohodio Banja Luku, bila sam članicom kulturno-umjetničkog društva koje mu je došlo u susret. Zanimljivo, pomislih. Ovaj put sam ja došla k njemu… I opet par godina poslije, sudjelujem u aktivnostima Žute kuće, promovirajući ideju o osnivanju Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. u Sarajevu vjerujući da će blagost, dobrota i ljudskost omogućiti takva nastojanja. Kada sam saznala da će Centar za svog zaštitnika imati upravo papu Ivana Pavla II., sjećam se kako su mi se oči nasmijale i kako sam pomislila: U redu, razumijem. Od sada ne ideš nigdje i svatko ti može doći – po komadić blagosti, dobrote i ljudskosti… To je od sada dom za sve mlade kojima si se toliko radovao, kojima si se svojim djelima darivao, koje si vodio i predvodio.

I, da. Travanj je u mom životu mjesec u kojem ga se posebno sjećam. U travnju je bio u Sarajevu, u travnju je umro, u travnju je Dan moga grada, u travnju je otišao i moj tata… Travanj je mjesec u kojem žuta boja maslačaka nagovještava buđenje prirode, njihovi odlasci buđenje u ljepšem Sutra, a mjesto gdje je nekada bila Žuta kuća otvorenih vrata poziva mlade za jutarnju šalicu ljudskosti…“- za kraj poručila je Sandra Bjelan Guska.

Razgovarao: Josip Milanović