Andrijana Marold: Moć jedne olovke
Piše: Andrijana Marold, Agronomski i prehrambeno tehnološki fakultet Sveučilišta u Mostaru
U tihoj noći srp Mjeseca vije iza navučenih zastora, zvijezda se takmiči s vedrinom neba, mlak oblak bježi kao nepozvan. Pa kud u noći krotkoj i plahoj, ruka sjetve svoje plodove bere, kao radnik na gradilištu, kao glumac na pozornici, kao pisac u svojoj sobi, u tišini noći. U noći mora raditi, jer jedino noć svoju tišinu čuva, kao majka dijete svoje, jer dan u svom svjetlu nosi glasan žar.
Svijet je mjesto buke i nemira, boli i trnja, tuge i nepravde. Život je vrijeme čeličenja i padanja, katkad i uspjeha koji na kraju nikada nije vječno plaćena cijena življenja, a mladost samo neiskustvo u istom svijetu i životu. Bar se katkad tako čini. Pronaći svoju vjetrenjaču na oštroj buri nije baš lako, kao ni ostaviti izražajan trag na tlu od betona. Pa tako i svaki ljudski stvor u svojoj nutrini želi ostaviti svoje otiske na platnu svijeta, no to nije uvijek jednostavan postupak. U išaranom pismu života ljudi često bivaju zbunjeni i izgubljeni, jer ga ne mogu jasno pročitati, mogu samo naprezati oči, paliti svijeće nad papirom, pretpostavljati što to tamo piše, možda katkad i sanjariti o onom što bi oni napisali kada bi bili autori vlastitog pisma. No, to često ostaje samo mašta. Na kraju krajeva, je li uvjet življenja biti zadovoljan i sretan? Jesu li sreća i mir obećani od začeća, rađanja ili određenog dijela života? Svatko na to pitanje svoj odgovor plete, ali jedno je jasno, svakoj dosegnutoj zvijezdi prethodilo je trnje.
Katkad se zaista pitamo zašto. Zašto je rat postao glavna tema povijesti? Zašto je bolest mnogima svakodnevna pratilja u plesu življenja? Zašto su siromaštvo i glad svakodnevno gledana serija? Zašto je laž, materijalizam i kleveta mnogima od nas postala neplaćeni posao u smjenama? Zašto je smrt mladih nepozvani gost bez poklona? Zašto je znanje postalo samo broj u indeksu ničega? Zašto je ljubav tumačena kao životinja bez razuma, a dobrota kao slabost onih koji nisu prozvani „pametnima“? Ima li ispravnog odgovora?
Možda zato što je čovjek sam po sebi slab i nesavršen, možda zato što toliko malo zna s obzirom na ono koliko bi mogao znati, možda tako mora biti kako bismo u oceanu lošeg postajali otoci boljeg, a možda je sve samo greška plana čovječanstva.
Što nam je činiti? Svijet ne možemo promijeniti, ali možemo svojom rukom i glasom stvarati priče. Priče u kojima nećemo ratovati s neprijateljima, nego s njima blagovati, priče u kojima ćemo sebe i druge čuvati, priče u kojima ćemo darivati potrebite, u kojima ćemo prijateljstva činiti iskrenima, laži zamijeniti istinom, ne stavljati cijenu onome što novac ne može kupiti, vjerovati u život poslije život koji jamčimo svojim djelima, ljubav graditi po uzoru Onog koji ju je i definirao, naučiti učiti i razmišljati, biti „mudar kao zmija i bezazlen kao golub“, ostavljati tragove za više dobro.
Baš kao što i Autor života naučava kako vratiti utihnute ideale u zemaljskoj pjesmi. Jer On i dalje stoji nad tim ranjenim horizontom, krije se u nesigurnosti djeteta, brizi roditelja, poniznosti učitelja, znanju učenika, osmijehu nam dragih, pogledu nam važnih… On nosi štapove našim starim, igračke nedavno rođenim, plaće marljivim, hranu gladnim, radost uplakanim. U Njemu se jedino stvaraju priče vrijedne slušanja, patnje vrijedne podnošenja, noći vrijedne nespavanja, pjesme vrijedne pisanja.
Svjedočimo na Njegovu slavu, svojom rukom i glasom, svojom olovkom i pjesmom.
Idemo moću jedne olovke života vratiti neplaćene dugove i izgubljene nade. Olovkom koja veliku moć ima, kad se o Njemu tajna otkriva.
Najbolje ocijenjen rad u kategoriji “studenti”, u okviru natječaja za najbolji literarni rad na temu Moć jedne olovke – I moj glas je važan!.
