ANJA VUKADINOVIĆ: Krist, nada naša
I tako bih poput sjenke noćne u kutku tiho sjedila, a moj pogled se gubio u beskrajnom nebeskom prostranstvu, dok bi nebeski dragulji obasjavali okna drvenog prozora. Kada bih samo mogla dotaknuti Nebo! Uhvatiti očeve čvrste ruke i, umjesto pokrivača, večeras bih obgrlila njega. Kada bih večeras samo imala krila da odlepršam do gore i viknem iznad oblaka:
,,Volim te!“
Da svaki lepet krila mojih bude znak koliko mi znači.
I tako bih samo sjedila nijemo jer večeras nema mnogo riječi. Samo bi se jecaj ponekad otisnuo iz duše, vraćajući moje misli u stvarnost. Sjećanja su navirala poput oceana bola. Zašto nisam jače stisnula njegovu ruku? Zašto nisam jače grlila njegovo tijelo dok su njegove stope još pripadale ovom svijetu?
Zašto nisam jače udahnula očev miris koji se sada poput tuge širio u meni ispunjavajući svaku poru? Kao da još uvijek osjećam te čvrste ruke dok me privlače u duboki, topli zagrljaj, koji je ulijevao snagu i u najnemoćniji dio mene. Željela sam otići do oblaka i ponovno kao nekada prije nasloniti glavu na njegova prsa pomno osluškujući otkucaje koji su se upravo prolamali mojim srcem. Ali jecaj koji bi se otisnuo iz dubine duše bio bi poput udarca stvarnosti. Suze bi neposlušno navirale. Znala sam da ga više nema! Tuga bi u trenutku obuzela moju nutrinu, te se svakoga trenutka željela rasprsnuti. Zgasnuti! Prestati! U beskonačnost pasti! Zauvijek nestati!
Možda utjehu potražiti ondje gdje najviše boli, gdje rana najviše peče jer ondje je ostalo najviše ljubavi.
Suze bi gorke padale na užarene obraze, a u svakoj suzi more bola, sa svakom suzom nestala bi uspomena. Ali tada sam u srcu oćutjela kucanje, nepoznati stanar želio je dom. Krist! Tražila sam ga u trnju i u zvijezdama, u moru i u mramoru, u zjene sam zavirivala ne bih li ga otkrila, a on je oduvijek bio tu! U meni!
I noć tada posta zora, i tama posta svjetlo, i tuga preminu istog časa,u meni se rodi Krist, nada naša. Tihim glasom, šapućući reče:
“Otac tvoj nikada preminuti neće, on u tebi vječno živi, u zboru anđela radosnu pjesmu pjeva. Ili zar ne čuješ lepet krila njegovih u srcu svome, svaki novi govori ‘Volim te!’?“
I kada tuga najjača moje srce opkoli, Krist razbi njezin sjaj i nastani se u najtoplijem stanu nutrine moje. On odagna koprenu očiju mojih, da ponovno ugledam sjaj ljubavi Njegove. Pokaza mi ponovno da on je Svjetlo svijeta, Svjetlo na putu života mog.
Anja Vukadinović
Osvojeno drugo mjesto na natječaju za najbolji literarni rad na temu gesla jubilarnog 10. Susreta hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru – “Krist, nada naša“
