Sin Čovječji
Tiho, neprimjetno on sluša razgovore, rasprave, monologe… Privuče se i pretvori u muhu na zidu tako neprimjetan, nečujan i nevidljiv. U tramvaju sjedi do prozora, gleda van kako ne bi privukao pozornost naćuljenim ušima. I upija riječi. Izgovorene i prešućene. Sluša od godišnjeg doba stalnije žalopojke oko vremena. Učenike i studente koji zabrinuto prepričavaju dojmove s testova i ispita. Stare koji nabrajaju bolna mjesta i napeto se raspituju o mirovini. Žene i muškarce koji jadikuju oko posla, kolega, plaće koja kasni ili je jednostavno nema. A on šuti i nevidljiv sluša. Njega ne dodiruju te muke. Njega ne nerviraju ukućani, prijatelji ili kolege. On se ne brine oko toga što će skuhati za ručak. Ne posprema svoj dom i ne čeka plaću ni mirovinu. On sjedi na pločniku, tamo gdje dnevno najviše ljudi prođe, na suncu, kiši i snijegu i ispruženim dlanom pokušava podsjetiti prolaznike: „I ja sam čovjek.“
Ona gleda i primjećuje sve. Ljutite vozače što trube u svojim autima na pješake kojima predugo treba kako bi prešli ulicu. Iziritirane izraze lica šetača kojima je spora mama s kolicima zablokirala put. Otpuhivanje kupaca u pekari dok čekaju da neodlučna baka odabere svoje pecivo. Momka koji je šutnuo psa lutalicu što mu je prišao pun nade da će u njemu naći prijatelja. Ona gleda apatična lica djevojaka i mladića koji ispijaju svoje kave i govore o svom gradu kao da su njegove granice cijelog svijeta, a taj svijet je siv, nepomičan, kriv.
Ona ne sudjeluje u svemu tome. Ona nema gdje žuriti. Ostavila je svoj dom i došla na kraj svijeta i, poput onog šutnutog lutalice, pažljivo gleda u nadi da će u moru nepoznatih lica ugledati neki pogled i prepoznati u njemu svoju sliku, znak prepoznavanja: „I ja sam čovjek.“
Ali ljudi gledaju u svoje cipele, u svoje ruke pune tereta, u unutrašnjost svog ograđenog svijeta. Oni ne vrjednuju svoje probleme u usporedbi s njom. Oni se ne žele osjetiti sretnima u odnosu na nju. Jer to je poniženje. Čak i biti bolji od nje je za njih poniženje.
On zatvorenih očiju udiše njihove misli. Misle o svemu što nisu uradili. O svemu što nemaju. O onomu što im se događa. On ih osjeća, kako se s čekićima u rukama vraćaju mislima o vlastitoj nemoći dok dublje zarivaju čavle. Nema veze. Ne znaju što čine. On grli njega, prosjaka, s jedne svoje strane, nju, izbjeglicu, s druge. Njih troje, u svojim ranama naći će lijek za sve njih ostale.
Kad u nedjelju ustanu, zdravi, lijepi i čisti, ljudi će konačno dići pogled sa svojih cipela i čekića i prepoznati ih, prepoznati Njega u svima onima koje su zaboravili. I bit će sretni. Shvatit će što mogu učiniti. Shvatit će vlastiti blagoslov i prigrliti ga jednako kao što će prigrliti onu kolegicu, mamu s djetetom, baku iz pekare, lutalicu, djeda na pločniku… Prepoznat će snagu u vlastitim dlanovima i lijek koji nose u očima. Kada gledaju u oči pogledom koji znači: „I ti si čovjek.“
Ana Jugo
