Ana Jugo: Mi svi govorimo jedno, a ti drugo!
Da, kotrljaju se oči na svako moje „ali“, a imam ih milijun spremnih. Na svako „teško je“, na svako „baš jučer sam vidjela“ i „znaš li što se dogodilo“, ja izvučem na brzinu po jedno „ali“ i „ipak“. Da, znam dobro da je teško, i vidjela sam i jučer i danas i više nego što bih željela i znam što se dogodilo i meni i mojim poznanicima i tisućama drugih u mojoj zemlji i milijunima izvan nje. ALI…
To što svi u ovoj sobi govorite jedno, a ja drugo, mene neće razuvjeriti. I da je soba puna, ma i da je cijeli svijet na jednoj strani i govori mi da je sve preteško i da ne možemo ništa učiniti, ja opet ne bih mogla, ne bih se smjela složiti. Ne zato što bih vas mogla uvjeriti. Ne zato što mislim da mogu pobijediti. Ako je cijeli svijet protiv mene, šanse su 99,999…% da ću izgubiti. Ali ja ipak moram stajati tu i odbijati sve razloge zašto trebam prestati vjerovati. I ne zbog 0,000…1% šansi da bih ipak mogla nešto značajno promijeniti, da bih mogla uistinu odnijeti tu pobjedu.
Ne, nego zato što je puno lakše boriti se s cijelim svijetom nego s vlastitom bespomoćnošću. Neka svijet kaže da sam budala, sanjar, da sam argumentativna (ili samo svađalica), neka mi se smije, neka mi daje dijagnoze. Ja sa svoje strane sve to mogu odbiti debelim slojem duha svih onih koji su svojim nepristajanjem na prihvaćanje svega kako jest svijet izbacivali iz tračnica i utabali nove staze, protresali ustajale setove uvjerenja, i odnijeli pobjedu nad prolaznošću. Ali ako se složim s vama, ja ne mogu više živjeti. Kako da se budim i gledam sve nepravde bez uvjerenja da imamo moć mijenjati, graditi i utješiti?!
Ne, ne uvjeravam vas da sam ta koja će promijeniti svijet. Ja vam se suprotstavljam jer vas želim uvjeriti da VI imate tu moć! Sve se rađa iz bola. Da nije teško, dosad bi bilo već urađeno, da je svijet idealan, ne bi ga trebalo mijenjati. Uostalom, svijet se ne mijenja od glave, previše je ogroman, ali je sastavljen od malih djelića, od sićušnih sfera koje su mini-svjetovi za sebe, sa svojim gravitacijskim poljima u koje ulaze trunčice univerzalne dobrote i zla, i onda se stvaraju konstelacije u kojoj svaka jedinka čini dio lanca i daje svoj maleni doprinos konačnom miljeu univerzuma.
Ako dotaknem nekoliko atoma u DNK svijetu, ako u svojem životu uspijem uliti dobrotu u samo nekoliko njih, ako od pune sobe uspijem protresti ideje samo jedne osobe, ja sam ipak pobijedila. Ako ne, barem sam pokušala, a to je zapravo jedino što mogu i moram činiti.
Ana Jugo
