Emanuela Buzuk: Prvo dijete Centra za mlade Ivan Pavao II.

Program proslave desetog rođendana Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. održane 22. listopada, svojim govorom obogatila je i Emanuela Buzuk, djelatnica Katoličkog školskog centra sv. Josip u Sarajevu, suradnica Centra za mlade. Emanuelin dirljiv govor prenosimo u cijelosti: 

Hvaljen Isus i Marija i dobra večer svima,

Prošlo je gotovo 16 godina od mog koračanja na Fridenswegu ili Putu mira, Putu koji je prethodio samoj ideji začetka Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih.
Te davne 2001. godine, Bog je k nama poslao svećenika iz Njemačke, čuvenog Meinolfa, čije ime smo pogrešno izgovarali i njemački jezik nismo poznavali, ali smo prepoznali zauzetost i ljubav koju ima prema Božjoj riječi, našoj domovini i svakom od nas posebno. Susreti s vlč. Meinolfom sastojali su se od razmatranja Božje riječi koju smo pokušavali živjeti u svakodnevnici. Do povratka vlč. Šime sa studija u Rimu, vlč. Tomo Mlakić nas je vodio na ovom putu. Kampovi i susreti s mladima u Njemačkoj i BiH te provedena godina volonterskog rada u biskupiji Paderborn, samo je bila priprema za ono što je, pod vodstvom povjerenika za pastoral mladih vlč. Šime, kasnije uslijedilo.

Ni sama ne znam kako su se putevi naših svećenika isprepleli s putem vlč. Meinolfa, ali sam ubrzo shvatila da nas nekolicina, zajedno s vrhbosanskim Nadbiskupom, sanja o Centru za mlade. Mi mladi nismo sanjali zgradu, nego konkretne aktivnosti koje su mlade ljude kroz Centar trebale približiti Bogu. I tako smo postali cigle koje su se ugrađivale u imaginarni Centar kroz različite projekte, susrete i aktivnosti i vrlo brzo nam je postalo jasno: Centar, to smo mi!

U potkrovlju Vrhbosanske nadbiskupije, u prvom Uredu za mlade, rađale su se ideje i aktivnosti. Bili smo neiskusni, zaigrani, entuzijasti, ali očito da Bog ne poziva mudre i iskusne. Naš mladalački polet i povjerenje vlč. Šime bio je dovoljan da se krene s konkretnim aktivnostima. Počeli smo s aktivnostima koje su se izvodile u sklopu Udruge katoličkih studenata Emaus, ali i s organizacijom ozbiljnijih susreta i hodočašća kao što je Susret mladih s Papom u Kӧlnu, Susret hrvatske katoličke mladeži u Puli, susret za mlade Jugoistočne Europe u Mariazellu. U organizaciji tih susreta, vidjela sam i doživjela ljepotu mladih naše Nadbiskupije i njihovog duhovnog traženja. Svjedok sam bila i Božje zaštite i vodstva, jer tko god je od nas prisutnih barem jedanput vodio autobus pun maloljetnika, razumjet će osjećaj straha i odgovornosti koje smo preuzimali.

Usporedo s našim aktivnostima i radom, tražila se lokacija na području grada za zgradu Centra. Moj otac je imao ideju o isusovačkom zemljištu u Gatačkoj ulici. Za mene je to bila fix ideja, u mojoj glavi već odbačena, ali prihvaćena od strane našeg povjerenika. Tada sam shvatila da se Bog služi i članom moje obitelji i da je ono što je meni skriveno otkriveno nekom drugom. Mnogo godina kasnije saznala sam da je i moj suprug bio dio ovog istog puta, Puta mira, i da je Bog i moj privatni život uredio s osobom koja ima veze s idejom Centra.

Prešavši u Gatačku ulicu, nastavili smo s radom a i vizija Centra bila je opipljivija. Za žutu i bijelu kuću prvotnog Centra vežu me uspomene protkane kampovima mira u kojima smo živjeli zajedno s mladima iz Njemačke, sudjelovali u obnovi razrušenih kuća grada Sarajeva, molili se, družili i upoznavali Božju riječ. Žuta kuća bila je početak i mjesto susreta gdje smo se uistinu mogli osjećati kao kod kuće. Bila je veoma skromna, hladna, a svaka naša kretnja prouzrokovala bi škripu poda. Ponekad mi se činilo da se cijela kuća njiše zajedno s našim kretanjem. I sjećam se da sam osjetila žal kada je bila srušena, jer je bila mjesto okupljanja i susreta u vjeri. Svojom nam je otvorenošću i jednostavnošću pokazala temelje koje budući Centar treba imati.

Susreti srednjoškolaca, zbora Emaus, tečajevi stranih jezika, razne radionice, povremene zabave i druženja doprinijeli su da ona postane začetkom onoga u što je Centar danas izrastao. Volonteri iz Njemačke a kasnije i iz drugih zemalja, koji su godinu dana živjeli u toj kući i volontirali, dali su mi potvrdu da je moje DA za volontiranje u Njemačkoj nakon završetka srednje škole urodilo plodom i iznjedrilo mnoge volontere iz naše zemlje, Njemačke i Amerike.

Od mnogobrojnih projekata, u mom srcu posebno su ostali kršćanski animatori koji su bili i, vjerujem, ostali nositelji župnih aktivnosti, kao i plesna skupina Ruke za mir koja je plesom prenosila poruke mira, suživota i duhovnog traženja. Posebna radost bila nam je promocija budućeg Centra koja se odvijala kroz nastupe, koncerte, svjedočenja i koja je širila ideju o potrebi za kućom koja bi okupljala mlade našeg grada i Nadbiskupije.

Nije u našem radu uvijek bilo sve idealno, jer tko radi taj i griješi, i u skladu s time ponekad smo bili izloženi kritikama i upozorenjima. Bilo je i trenutaka neshvaćenosti, propitivanja, ali želja u našim srcima i plodovi rada koje smo gledali, vodili su nas i priječili odustajanje.

Rast uz Centar bio je i proces odgajanja, učenja i preuzimanja odgovornosti. Bila je to priprema i za moj budući rad. S ponosom mogu reći da mi je iskustvo rada s mladima u Centru uveliko olakšalo studiranje, kao i početke rada na mjestu pedagoginje škole u Katoličkom školskom centru. Centar me naučio praktičnom radu s mladima, izložio me tisućama pogleda kroz nastupe i radionice, koje su mi pomogle u prevladavanju treme u svakodnevnom poslu. Ono što nisam praktično mogla usvojiti na fakultetu, dobila sam rastući uz Centar za mlade. Naučio me da je u radu s mladima ključno povjerenje koje imamo u njih, kao i vodstvu koje treba biti prožeto slobodom ali i disciplinom.

Naučio me je da su mladi vrlo kreativni, posebno hrabri i da uz male poticaje i vodstvo mogu učiniti velike stvari. I više od svega, aktivnosti u Centru potaknule su moje traganje za dubljim odnosom s Bogom. Shvatila sam da rad i volontiranje bez Boga, bez duhovne dimenzije, vodi samo u puko obavljanje posla. Bog koji je u djetinjstvu bio apstraktan i nedokučiv, počeo se približavati mom srcu. Odjednom je euharistija bila važna, klanjanje potrebno, a oslanjanje na Isusovu riječ postalo je stvarno i moguće. Rastući kroz Centar, stekla sam iskrene prijatelje koji, bez obzira u kojoj su državi, kojem poslu ili zvanju, ostaju oslonac i kada više nismo aktivni članovi Centra.

S radošću promatram Centar koji je iz male žute kuće izrastao u instituciju koja se rijetko viđa na našim prostorima. Posebnu radost predstavljaju pojedine aktivnosti Centra u kojima s nastavnicima i učenicima svoje škole mogu sudjelovati i na taj način ih odgajati. Projekti kao što su 72 sata bez kompromisa, nacionalni susreti mladih ili Dekanatski križni put, šire moju perspektivu odgoja i rada s mladima u školi a pri tome stvaraju ozračje zajedništva i mogućnost približavanja mladih svjetlu Kristovu.

Projekti koje Centar danas ima i koji pružaju mladima mogućnost da se izraze i ostvare svoje ideje, daju veliku nadu da su mladi oni koji u ovaj umorni i sumorni svijet, vođeni Kristom, unose svjetlo vjere. Za nekoga su ovo još uvijek nedovoljni, mali koraci, ali za nas koji smo dio ove priče ispunjenje su naših osobnih želja, kao i želja našeg Nadbiskupa koji nam je ove riječi uputio dok žute kuće a ni Centra nije ni bilo.

Na kraju mi ostaje reći jedno veliko hvala našim svećenicima i redovnicama koji su gorljivo ustrajali u radu s mladima i koji su u nama prepoznali potencijal, kao i voditeljima aktivnosti koji i danas „bacaju mreže i love mlade“ za sudjelovanje u raznim projektima, te našim roditeljima koji su imali povjerenja i puštali nas da budemo dio ovog Puta. Završila bih ovo svjedočanstvo riječima jedne svoje prijateljice, redovnice: Centar za mlade je danas ovakav jer Bog zna što hoće i za koga hoće imati ovo mjesto upravo u Sarajevu. Bog želi ući u srca mladih i osvojiti ih, a ovaj Centar je bio i bit će sredstvo ostvarenja Božje želje.

Ako sam ja dijete Centra, onda mogu radosno reći da Centar ima i svoje unuke, za koje se nadam da će u budućnosti biti prigrljeni, te svoje potencijale, želje i snove ostvariti upravo u NCM-u Ivan Pavao II.

Emanuela Buzuk