Hvalospjev ljubavi
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.
Hvalospjev ljubavi
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.
Kada sam odgovorio na tvoj poziv, Gospodine, nisam mogao znati što će se on zahtijevati u mračnoj budućnosti; inače bih se morao pobojati za svoju odanost. Unatoč tome ostao sam pun pouzdanja: Što god da mi se dogodi, ti ćeš biti uz mene i pokazivati mi put, hrabriti me, voditi do cilja.
Kada sam odgovorio na tvoj poziv, Gospodine, nisam mogao znati što će se on zahtijevati u mračnoj budućnosti; inače bih se morao pobojati za svoju odanost. Unatoč tome ostao sam pun pouzdanja: Što god da mi se dogodi, ti ćeš biti uz mene i pokazivati mi put, hrabriti me, voditi do cilja.
Pri kraju jednoga savjetovanja o molitvi rekao mi je neki poslovni čovjek: „...Ja i tijekom dana dosta razgovaram s Bogom, ali to nitko ne zna. Zahvaljujem mu za znakove njegove dobrote i za ljude što ih susrećem. Kad moram donijeti važne odluke, tada se zaista mnogo molim.“ A zatim me je upitao: „Je li to dovoljno? Što Vi mislite?“ Mogao sam samo reći: „Veličanstveno!“...
Pri kraju jednoga savjetovanja o molitvi rekao mi je neki poslovni čovjek: „...Ja i tijekom dana dosta razgovaram s Bogom, ali to nitko ne zna. Zahvaljujem mu za znakove njegove dobrote i za ljude što ih susrećem. Kad moram donijeti važne odluke, tada se zaista mnogo molim.“ A zatim me je upitao: „Je li to dovoljno? Što Vi mislite?“ Mogao sam samo reći: „Veličanstveno!“...
Pod sloganom Ne zaboravimo gostoprimstvo, u Madridu u razdoblju od 28. prosinca do 1. siječnja održan je 41. europski susret Taizé koji je okupio oko 20 000 mladih, smještenih u 170 župa. Na ovo Hodočašće povjerenja na zemlji autobus iz Bosne i Hercegovine u prijestolnicu Španjolske uputio se već 26. prosinca kako bi s tisućama mladih iz cijele Europe, na inicijativu braće iz Taizé-a iskusili osobitu gostoljubivost, koja nas zbližava iznad razlika i podjela koje postoje među kršćanima, različitim vjerama, između onih koji vjeruju i onih koji ne vjeruju, u svom govoru rekao je brat Alois.
Pod sloganom Ne zaboravimo gostoprimstvo, u Madridu u razdoblju od 28. prosinca do 1. siječnja održan je 41. europski susret Taizé koji je okupio oko 20 000 mladih, smještenih u 170 župa. Na ovo Hodočašće povjerenja na zemlji autobus iz Bosne i Hercegovine u prijestolnicu Španjolske uputio se već 26. prosinca kako bi s tisućama mladih iz cijele Europe, na inicijativu braće iz Taizé-a iskusili osobitu gostoljubivost, koja nas zbližava iznad razlika i podjela koje postoje među kršćanima, različitim vjerama, između onih koji vjeruju i onih koji ne vjeruju, u svom govoru rekao je brat Alois.
Kad čovjek malo zastane i promisli, zapita se, gdje sam ja danas, par dana nakon Božića, u odnosu na početak došašća. Jesam li se pomaknuo s mjesta odakle sam krenuo, ili se ukočio i ostao stajati držeći u rukama silna obećanja. Lako dajemo, ali teško ispunjavamo ono što kažemo. Riječi i djela su često kontradiktorna u svom odnosu. No, čovjeku je to jednostavno u njegovoj prirodi. To je pokazatelj koliko život zapravo nije lagana staza i koliko ne ovisi samo o čovjeku, nego i Bogu. Kada isplaniramo i želimo djelovati, često nas Božji prst zaustavi. Nismo vlasnici sami sebe, mi smo samo Božje oruđe u svijetu. Ali, da bi bio oruđe, čovjek treba biti spreman za borbu, izazove i poteškoće. Što onda, kao Božji sustvaratelj, mora učiniti? Odgovor je jednostavno – pustiti Stvoritelja u život. Pustiti kao što je to učinio sv. Pavao na putu u Damask. Doći Isusu kao što je to učinila preljubnica na koljenima. Pokajati se pred Gospodinom, kao što se pokajao Petar kada ga je triput zanijekao.
Kad čovjek malo zastane i promisli, zapita se, gdje sam ja danas, par dana nakon Božića, u odnosu na početak došašća. Jesam li se pomaknuo s mjesta odakle sam krenuo, ili se ukočio i ostao stajati držeći u rukama silna obećanja. Lako dajemo, ali teško ispunjavamo ono što kažemo. Riječi i djela su često kontradiktorna u svom odnosu. No, čovjeku je to jednostavno u njegovoj prirodi. To je pokazatelj koliko život zapravo nije lagana staza i koliko ne ovisi samo o čovjeku, nego i Bogu. Kada isplaniramo i želimo djelovati, često nas Božji prst zaustavi. Nismo vlasnici sami sebe, mi smo samo Božje oruđe u svijetu. Ali, da bi bio oruđe, čovjek treba biti spreman za borbu, izazove i poteškoće. Što onda, kao Božji sustvaratelj, mora učiniti? Odgovor je jednostavno – pustiti Stvoritelja u život. Pustiti kao što je to učinio sv. Pavao na putu u Damask. Doći Isusu kao što je to učinila preljubnica na koljenima. Pokajati se pred Gospodinom, kao što se pokajao Petar kada ga je triput zanijekao.
© Copyright 2007. - 2021. Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. Sarajevo.