Paolo i Andrea: Bosna i Hercegovina je i naša zemlja

Biti avanturista danas i nije teško. No, rijetki su oni koji nakon 20 i nešto godina odluče se za promjenu adrese, grada, države. Iako privremeno, kako bi upoznali ljude, drukčiju kulturu, običaje te otkrili nešto o sebi, opet sasvim dovoljno da za neke stvari treba početak. Tisuću i tristo kilometara daleko od njih njihove Italije Paolo Falciani i Andrea Bimbi odlučili su doći u Bosnu i Hercegovinu, točnije glavni grad Sarajevo kako bi volontirali, naučili nešto novo te iskustvo iz domovine prenijeli u rad s mladima u BiH. Njih dvojica već nekoliko mjeseci svoje volonterske aktivnosti uspješno obavljaju u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih (NCM) Ivan Pavao II. i u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece u Mjedenici.

Piše: Josip Milanović

Molim vas, na početku nam se predstavite i kažite nešto zanimljivo o sebi.

Paolo: Ja sam Paolo, u Italiji odvjetnik, a u Bosni i Hercegovini volonter. Dok razmišljam kako odgovoriti na ovo pitanje, pitam se jesam li zapravo ja Petar Pan, ali onda shvatim da nisam (smijeh). Ja samo pratim svoj san u kojem bih volio svoj život posvetiti služenju. A to zahtijeva vrijeme i iskustvo. Volim promatrati druge ljude kako žive život i to me uvijek fascinira. Volim putovati, upoznavati, ali i biti sam. Volim čitati, gledati film, loviti ribu, ukusnu hranu, osobe koje su slobodne, sport, timski duh, adrenalin. Mogao bih još mnogo toga reći, ali u pitanju stoji „kratko“, pa ću tu stati i kazati samo kako ne volim kad se netko žali, a ne poduzima ništa.

Andrea: Ja sam Andrea, imam 26 godina, završio sam političke nauke i razvojnu ekonomiju. Zaljubljen sam u Italiju, Toskanu, regiju iz koje potičem. Veliki sam zaljubljenik u nogomet i rusku književnost 19. stoljaća. I za sebe mogu reći da sam na putovanju oko svijeta već pet godina.