Riječ koja je izgubila vrijednost.
Ljubav je u svim jezicima riječ koja se najviše zlorabi i iskrivljuje,
riječ koja najviše služi za prikrivanje sumnjivih sadržaja.
najljepša i najplemenitija riječ je obescijenjena.
Postala je ljuskom svega i svačega.
Jedan mladić došao je u veliku tvrtku na razgovor za posao. Prošao je prvi intervju, ali je od njega zatraženo da se sastane sa direktorom radi konačnog intervjua. Direktor je pogledao njegov odličan životopis, a zatim ga je pitao:
– Jeste li primali školarinu za vrijeme školovanja? Mladić je odgovorio: ne.
Zvao se Jan Frans. „Ja sam najsretniji čovjek dvadesetoga stoljeća, napisao je nakon svoga svećeničkog ređenja. Kao čovjek i svećenik Jan je bio privlačna pojava. Srdačan, drag, duhovit, šaljivčina, osvajao je srca ljudi za tren. Imao je 42 godine. Kad je sedam godina ranije zasigurno znao da je neizlječivo bolestan, osuđen na smrt, razmišljao je vedro:
Zemlju je zadesila velika suša.
Trava je najprije požutjela, a onda i uvela. Osušilo se grmlje i nježnije drveće. Odavno nije palo ni kapi kiše, a i jutra su bila bez rose i osvježenja.
Uginulo je mnoštvo malih i veliki životnija. Rijetki su smogli snage da umaknu iz pustinje koja je sve gutala. Suša je iz dana u dan postajala sve opasnijom. Počelo se sušiti lišće čak i jakim i starim stablima, čiji korjeni sezahu duboko u zemlju. Svi su izvori i zdenci presušili. Na životu je ostao samo jedan cvjetić jer mu je obližnji izvor davao poneku kap vode. Ali i taj izvor je očajavao: „Sve se sasušilo, sve umire. Što ja mogu učiniti s ove dvije kapi?“
Dječak je sanjao kada odraste da će biti bogat i da će svoju sigurnost imati u materijalnim stvarima. Maštao je da će obići svijet i uživati u ovozemaljskom životu. Kada je odrastao njegov san se nije ostvario jer se zaposlio u jednom poduzeću gdje je radio fizičke poslove za minimalac. Poslodavac ga je ponižavao, njegova plaća nije bila dovoljna da si osigura ušteđevinu i da nešto u životu stekne. Kod kuće nije imao podršku od svojih roditelja i bližnjih pa ga je životna situacija bacila u očaj. Radi razočarenja njegov život je počeo tonuti. Osjećaj odbačenosti, nezadovoljstvo, osamljenost su mu stvarali tugu u srcu.
Što više to govorim, to veća mi čuda daje gledati.
Moja prva misao kad se probudim jest zahvalnost.
Pogledam van. Sve je opet tu, čitava lijepa pozornica
na kojoj smijem živjeti: zrak, oblaci, stabla, grmlje,
tlo pod mojim nogama,
putovi i polja,
cvijeće i ptice i toliko sunca...
U jednom polinezijskom selu živjela dva čovjeka neprestano ratujući jedan protiv drugoga. Za svaku sitnicu oni su se svađali tako da je i jednomu i drugomu život postao nepodnošljiv. Ali ne samo njima, nego i cijelom selu.
Jednoga dana starješine rekoše jednomu od njih: „Nakon toliko pokušaja ostalo je još samo to da pođeš vidjeti Boga.“
Tri žene uputile su se na zdenac po vodu. Kraj zdenca, na kamenoj klupi, sjedio je starac koji ih je šuteći promatrao i slušao njihove razgovore. Žene su hvalile svoje vrijedne sinove.
„Moj sin je tako brz i vješt da mu nema ravna“, reče prva.
„Moj sin“, nastavi druga, „pjeva kao slavuj, mislim da nitko na svijetu nema tako divan glas.“
© Copyright 2007. - 2021. Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. Sarajevo.