U posljednjim desetljećima govor o mladima postaje istaknutiji i dominantniji više nego ikada prije. Društvo i njegovi mehanizmi govore o mladima najčešće u dva smjera: o mladima kao resursu ili mladima kao „problemu“, a krajnje je drsko govoriti o ljudima na takav način. Oni su više od toga. Mladi čovjek koji ulazi u svijet rijetko nailazi na otvorena vrata i prostor u kojem ima priliku pokazati što može i zna učiniti. Nažalost, institucije odgoja i obrazovanja koje bi trebale učenicima dati prostor i priliku, najčešće svjesno i namjerno to ne čine, govoreći da to nije njihov posao. Škole se deklariraju kao isključivo institucije prijenosa znanja, a djeca kao korisnici tog procesa.